***
Na početku
govorili smo
istim riječima. Jezike spleli.
Razumijevali se
bez riječi. U Babilon ušli.
Zle jezike zamrsili. Još kasnije
prestali govoriti
različitim jezicima, i različitim tišinama
zašutjeli. Vrhunski
poligloti smo, jezik pregrizli
na kraju.
***
nedostaješ mi ovdje
kao što mi nedostaju one četiri sjene
koje je nekad imao svaki igrač
na travnatom terenu
slijedile bi ga u stopu sve na noge lagane
a mene je fasciniralo kako mogu biti tako
u dlaku usklađene
četiri različite sjene jednog čovjeka
i bila sam spremna okladiti se
kako moje ne bi
da na mene kojim slučajem padnu svjetla četiri reflektora
ali znala sam da mi sin neće biti raspoložen
za tu vrstu sportskog klađenja
niti oduševljen kreativnim načinom na koji nam
uvijek puna elana
pokušavam proširiti polje zajedničkih tema
na njegovom omiljenom terenu
jer je on nekako uvijek smatrao
da pritom promašujem ceo fudbal
pa mu zato nisam rekla ni to da mislim
kako bi se jedna moja sjena sigurno otela
i otišla lijepo svojim putem
e ta bi mi onda silno nedostajala
ta od mene emancipirana moja sjena
sačuvala bi koljena garant
ali bi mi svejedno nedostajala baš jako
dok mi ti nedostaješ
tek kao četiri sjene svakog meni anonimnog
igrača
u sportu koji ne pratim
na televiziji koju ne gledam
ali je ne gasim otkad si otišao
***
Prešao si palcem po utoru vrata izvlačeći iz njega
Svježi snijeg
Da se ne sruči u unutrašnjost kad otvoriš auto
Uvijek si brinuo o detaljima kojih se ja nikad ne bih sjetila
S rukama u unutrašnjosti džepova
Vrtjela sam svojim palčevima
Dok si palcem prelazio i po utoru mojih vrata
Rekao si: „Sjedni unutra, hladno je“
Pa izvadio metlicu
Sjela sam u mrak koji je stvorila bjelina
Na staklima je sa svih strana bila hrpa debela tri sata
Naših prisjećanja za stolom
Počeo si je razbacivati u širokim potezima
A ja sam tvoju sliku slagala od onog što si izbrisao
Uzimala sam samo ono što sam željela
U prvom potezu – tvoj palac kako prelazi po utora mojih usana
Izvlačeći iz njega žudnju
U drugom – metlice tvojih trepavica koje tiho grebu po bijelom jastuku
U trećem – tvoje lice dok razbacuješ plahte grabeći prema meni
I pogled koji vreba moj
U trenu kad me razotkriješ duboko u mojoj unutrašnjosti
Ulovio si moj pogled
Sklopila sam oči
Vjetrobran je bio čist
Nastavio si čistiti bočna stakla
Ali tvoja je slika bila potpuna
Oprosti što nisam znala brinuti o detaljima
Oprosti što sam te savršeno
Zaboravila
***
dani gotovo potpuno bijeli
jer im na početku nije riječ
da doziva svjetlo
i tvrdne svoju tvrdnju u moje
stvaranje
na početku sam ponovno
rođena neizjavljena
izbavljena
tišinom
neosuđena
neutvrđena
prozirna gusnem
u eter
šutim tišinu od koje ne očekujem ništa
i sve
ne govorim
u dubokom snu
sanjam istinite snove
predala sam se
nakon bezbroj riječi
voljela bih vratiti Svijet
u vrijeme kad još nisam ništa
rekla
ali jesam – svaku
pa su bučno bdjele nadamnom
dok nikad nisam spavala
pa nijedna od njih nikad i nije bila moja
nego uvijek – pripadnost drugom
i zato apsolutna
neistina
Usnena predaja, Fraktura, 2019.
