Konobari su upalili sva svjetla, signaliziraju nam nimalo suptilno da nam je vrijeme za poć’, možda, ali ne kući suglasni su svi, jer njima su planovi posve drugi, oni su za to da se ide dalje, svi osim mene naravno, moj plan je suprotan – vratiti se natrag, prespavati noć u kući u kojoj sam odrasla, u svom odvajkada domu, ali nikakav novi plan i tako nikada ne remeti moj odvajkada karakter i to što ću napustiti društvo prva je jedna odvajkada stvar, iako nalazim si razloge kao i uvijek, recimo – tijelo mi trese lagana groznica čitav dan, a vidim i da se snijeg lovi po krovovima, kažem im neću se moći vratiti, kažu ne idi još, ceste su čiste, odlazim ipak, ne pada snijeg da prekrije brijeg, no ja već znam da je onaj mog djetinjstva potpuno prekriven, a ja imam tri gole zimske gume i jednu rezervnu, ali svejedno u skladu s duhom mjesta na kojem sam odrasla, a i svojim duhom – idem do kraja i kad se vraćam, auto zanosi, ali ne odustajem, idem do kraja, ogulim lim, skurim gume, pa onda – ne parkiram nego spuštam auto u dvorište kao da bacam čamac za spašavanje u more, pa izlazim iz njega i ulazim u kuću, trese me groznica sve više, liježem u svoj stari krevet odjevena da namaknem malo topline, mislim o nekim zagrljajima, sjećam se, dozivam, uspijeva mi, kontroliram drhtavicu tijela kao psa kojem se ne može do kraja vjerovati, ali onda zvoni telefon, onaj fiksni, pravi, koji ovdje još uvijek “zapravo” zvoni, pa zadrhtim opet, a nešto u meni odbija taj zaboravljeni zvuk, jer nešto u meni istovremeno vrti strahove kao ruski rulet u ovo doba noći, ali zvonjava ne prestaje i ja se dižem sa zebnjom i očekujući metak javljam glasom koji nije moj, molim kažem neprepoznatljivo, drugi glas kaže Suseda, i ja prepoznam Maricu iz susjedne kuće, staricu koja je bila mlada žena kad se na naše brdo udala, donosila mi jabuke i gljive, bučnicu sve dok nisam otišla, pitam je uplašeno što se dogodilo Marice, a ona mi onda mirnim glasom, baš kao da mi prepričava film, govori da je pala i da već nekoliko sati leži na podu, da ne može ustati, da moja mama ima ključ njenog dvorišta i kuće, a ja kažem stižem Marice, dolazim odmah, pa još govoreći nabacujem kaput i čizme, i tako odjevena tražim ključeve, premećem ladicu, pronalazim neke starinske koji čak nisu za cilindar bravu na privjesku Regeneracije Zabok, to su ti, ključevi koji otključavaju, stišćem ih u dlanu dok hodam po snježnom tepihu, i mislim eto ti tvojih metafora, sad si svoj patos zbilja maestralno na terenu i industrijskim sagom prekrila, a dio đavolje logike je i to da je noć romantična, predivna, blaga i mirna, a meni lupa srce dok užurbano prtljam oko kapije, pa onda i oko ulaznih vrata u kuću, otključavam ih tek iz treće nalazeći pravi položaj starinskog ključa, otključavam ih, ali – ne mogu ući, Marica leži pred vratima i blokirala ih je svojim bespomoćnim tijelom, čekajte me tu Marice kažem glupo i trčim nazad, moram probuditi mamu, znam, ulazim u sobu, zrak je topao od disanja, primam je nečujno i polako za ramena i ruke, jer i htjela bih je probuditi, i – ne bih… tako usnulu i u rijetkom zaboravu od bolova, i dok je budim najednom pod prstima bolno osjetim još jedno slabašno staro tijelo koje treba osoviti u istoj noći, ali ona je moja mama, ja sam njena kći, mi spavamo snom vjeverice i čim ulovi moj šapat “Marica je pala i leži na podu”, moja mama se diže u jednom drugom zaboravu od bolova, moja mama koja čitav život živi za druge i to je ono što mi je uvijek bilo najteže oprostiti joj, ali trudim se već jako dugo, trudim se jako, i mogu joj ponekad oprostiti svakog pojedinog “drugog” za kojeg je živjela ili još živi… svakog osim sebe, i teško je to objema, no sada već jurimo preko ceste u uniformi iste vojske, sretne smo što nas tata nije čuo, što nismo njega probudile, teška operacija, još teži oporavak i to… i pokušavamo sada nas dvije pomaknuti Maricu, otvoriti vrata koja ja sama nisam uspjela, ali ne ide, ne ide, ne ide opet, pa se onda vraćamo i po njega, i najednom, ni sama ne znam kako – troje staraca u zimskoj noći i ja, svi kao u nekom transu, starica unutra se pokušava prevrnuti na bok i osloboditi nam ulaz u kuću na čijem pragu leži, otvoriti pristup svom nemoćnom tijelu koji je baš svojim tijelom zatvorila, a mi je bodrimo, upiremo i guramo i snažno i nježno, sve je intenzivno a prigušeno, sve je prepuno neke pamučne nježnosti, i Marica se onda pomakne nekako, a mi ulazimo u kuću, pa je podižemo i smještamo u krevet, i svi starci se onda nježno grle, a mene nešto “stisne pri srcu” pa odvraćam pogled i gledam kroz mali prozor, prekriven je zavjesom, je li to ta Regeneracija pitam se, a iza prozora u drugom planu je još jedna zavjesa od snijega koji i dalje pada, a iza nje su osvijetljeni prozori naše kuće, i gledam u njih, u iscijeljeno tijelo zime.
