KAO DYLAN
Jučer dok sam u dućanu birala crvenu rog papriku
Iza mene se stvorio taj mlađi tip
Prvo sam čula zvižudkanje
Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube
Ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom
Koja ti je k tome nadzorni organ
Ili bilo kojom nepoznatom ženom
Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš
Nego neko vedro zviždukanje
Samodostatno i nikom nego sebi
A opet nekako toplo
Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan
I eto, postoje topli muški glasovi
Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja
Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva
Momentalno okrenula
Za tom toplinom koja je prostrujala
U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu
A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca
Ono, objektivno prezgodan lik
Računam, dva dana stara brada
Računam, oko trideset i pet godina stare smeđe oči
I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči
Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”
I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike
Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij
Na odjelu „Voće i povrće“, koji zapravo čitav svojatam
A onda je stao sam birati svoje primjerke
Jednom rukom
Jedinom rukom
Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice
Klatio prazan
Ja nisam posustala u svom poslu
Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski
Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima
A onda je s njom otplesao do vage
(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)
I nakon što je tamo obavio obavezne likove
U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji
Gipko je nastavio dalje
Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima
…
Stajala sam neko vrijeme s paprikom u ruci
Gledajući u njegova prelijepa leđa
I ta me jako nesimetrična silueta
Najednom i zaboljela i posve ispunila
Sve do rubova mojih manjkavih kontura
Ne znam, čudno je, ali takvu
Suočenu licem u leđa
S potpunim skladom jednog čovjeka: sa sobom
Sa svijetom
Pa i sa mnom, skroz neusklađenom
Prožeo me osjećaj neke iznimne ljepote
Čiji je nositelj bio on
Za kojeg sam znala da ih takvih nema puno
I za kojeg sam znala da su svuda oko nas
…
Da budem iskrena, u tom mi trenu
Uopće nije palo na pamet
Da sve te crvene paprike kraj kojih stojim
Ogromna hrpa njih, na sniženju
Jako podsjećaju na klijetke i pretklijetke
To je metafora koju tek sada ubacujem
U odjel pjesme koju svojatam
Jer kao jedini nadzorni organ
Smijem u nju ubaciti i onaj jeftini meni uglavnom bez nadzora
Jednako tako nije mi na pod ispala ona paprika
Koju sam držala u ruci
Jer sam, kao, bila potresena
Ali kunem se
Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho
„Volim te“
Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom
ALI ZVAT ĆU TE SUTRA
Na otoku tu i tamo sretnem svog sina
Ljetujemo svak u svom mistu
Ali ja se popodne kupam u njegovom
Preciznije – van njegovog
Pa svaki dan na putu do svoje skrovite vale
Prolazim kraj one na koju sam ga prvi put donijela u košari
Na kojoj smo poslije zajedno tražili školjke
Lovili rakove
Imao je ravna stopala, moj sin
Htjela sam da hoda bos
Kako bi poslije imao uspravno držanje
Ali čim bih ga izula
Ne bi se više micao s ručnika
More mu je uvijek bilo malo prehladno
Ali znao bi dugo gledati u njega
Trogodišnjak
Nikad nikom nije oteo kanticu i mrežu
Drugu je djecu gledao plaho
Ali bi zaplakao kad bi se ozlijedilo neko malo dijete
Kako ćeš mi ti preživjeti u ovom grezom svijetu
Prenježni moj sine
Nekoliko godina poslije na jednom drugom otoku je
S dosta starijim dečkima
Igrao nogomet
Bos
Na jako grezom terenu
“Ovaj mali igra srcem”
Rekao je pomalo zavidno nepoznati čovjek
Koji je stajao kraj mene
A čiji se mali nije htio uključiti u igru
No ja sam zabrinuto gledala u stopala mog djeteta
Koja su gazile tri broja veće kopačke i tenisice
I ta me rečenica nije baš nimalo uspokojila
…
Jučer dok sam se vraćala s plaže
Ugledala sam siluetu koja me još uvijek zaskoči svaki put
Dok joj se približavam s leđa
Široka ramena, ruke kao vesla
Potrubila sam i mladić se okrenuo i ozario
Osmijeh mog sina je i topao i fakinski
A ja svaki put kad ga vidim
Pronađem neki svoj mir u tome
Jer iz njega više nego iz bilo čega drugog čitam da mu svijet nije grez
I da ne sjedi na ručniku
Tako kasno ideš s plaže, pitao me kroz spušteno staklo
A ja sam već sklanjala ručnik sa suvozačkog mjesta
Onda je rekao, da sad je najljepše
I dodao da je more danas bilo čak pretoplo, a on to ne voli
Ja sam rekla, aj da te povezem do mista frajeru
I frajer je rekao, super
Pa se u tri savijanja nekako uglavio kraj mene
Što ima, pitala sam, nisi mi se danas javljao na telefon kad sam te zvala
Šutio je neko vrijeme
A onda je rekao, prekinuo sam s A.
I ja sam se zaledila na temperaturi od plus 33
Rekla sam, pa kako?
Posvađali ste se?
Što je bilo?
Ma, pusti, ne bih pričao o tome, rekao je
Lice mu je bilo tužno i ozbiljno
I ja sam ga ozbiljno shvatila
Pa sam rekla, OK
No onda sam ipak dodala, ali zvat ću te sutra
A ovo “ali” koje sam ugurala ispred standardne rečenice
Značilo je – ako se ipak predomisliš, ja sam ti tu
Moj sin je uzdahnuo pa rekao, bit će sve OK mama
Naslonila sam mu glavu na rame
Zbilja ni pola trena predugo
Onda sam rekla, a kamo ti zapravo ideš večeras
Rekao je, na nogomet na Buntu
Dogovorio sam se s dečkima
I tu se opet ozario i nasmiješio
A auto mu je postao dodatna tri broja premalen
Kad je izašao, gledala sam neko vrijeme za njim
I mogla sam zaplakati zbog tog uspravnog držanja
Onda sam viknula, mogli bi sutra na pizzu, a?
Okrenuo se i kimnuo
U sebi sam ponavljala, hvala ti da ideš na nogomet
Hvala ti da ideš na nogomet
S REDNIM BROJEM KOJI JE DAVNO BIO PROZVAN
Nisam se javila kćeri gotovo dva dana
Sve dok mi nije poslala uznemirenu poruku
Da jesam li živa
Nazvala sam je odmah
Pa smo se malo smijale na moj račun
Pa mi je pričala di je i što je
A onda je rekla, a sad ti
Rekla sam joj da sam prodala stari auto
I kupila nam novi stari
Da je ovaj manji i ima troja vrata
Koje je boje, pitala je
Narančaste
Super!
Tu smo se opet smijale
Rekla sam, ali zbilja je jako mali
I uopće ne znam znam hoće li tvoj kofer koji vučeš po obali
Stati u njega
Tu se jako zabrinula
Znaš da mi je taj kofer bitan, rekla je
Sjetila sam se kako smo zajedno sjedile na poklopcu
Dok smo ga zatvarale
Rekla sam, stavit ćemo naš auto u kofer, pa tako putovati
Ne mora sve biti po ps-u
Pa mi držimo lakove za nokte u frižideru
Onda sam joj priznala da ne kuham od kad je nema
Pitala me koliko lubenica trenutno imam u friđu
Nisam joj rekla da tri
Nego da sam petak provela kod bilježnika, na poreznoj i u policiji
Pa ćemo zbog te činjenice
Sada ovaj mali auto imati dok se ne dezintegrira
Jer ne mogu zamisliti još jedan takav dan u životu
Rekla sam joj i da sam možda u prošlom životu
Bila serijski ubojica ili tako nešto
Jer me kad ulazim u neku instituciju
Ne ulovi samo osjećaj da me sve to užasno gnjavi
Nego neka ogromna tjeskoba
Grč u želucu
Kao da sam nešto jako skrivila
I samo želim da sve to nekim čudom dobro završi
Pa da izađem slobodna van
I ne ostanem iza rešetaka
Jer sam krivo ispunila formular za prometnu dozvolu
I dugo smo pričale
I ispalo je da joj se nisam javila zbog tih stvari
A ne onih drugih
Starih starih
I novih starih
Koje mi se u život vraćaju
Pokušavajući se ubaciti u njega
(s rednim brojem koji je davno bio prozvan)
Kao četiri slona u fiću
Kao vunena garderoba u kofer pretrpan ljetnim stvarima
(na čijem poklopcu sjedim)
Kao zimske gume u moj frižider s lubenicama
Kao još jedan krivi podatak u formular koji sam davno predala
U obliku knjige tvrdog uveza
Na šalteru institucije ljubavi
Iz koje sam se izvukla slobodna
Ali da – jedva živa
Nakon što sam serijski ubila emociju u sebi
U ovom životu
Koji mi nišani u leđa
Koji cijeli život za mnom kasni u fazi
Od točno godinu i pol
