III
Selom je hodala vojska. U kući su nam rekli da se držimo podalje od njih jer vojsci nije vjerovati, jer vojska ima puške i velike crne čizme i kape i kuću negdje ima vojska, ali ta kuća je daleko, a mi smo blizu, a vojsci, svakoj vojci, može svašta pasti na pamet, jer vojska ne služi za igru i djeca ne treba da budu blizu vojske. Mi smo gledali začarano u njihove uniforme, u puške koje su se sijale na suncu. Činili su nam se velikim, jakim i hrabrim, ukratko, svim onim što mi nismo bili, a željeli smo. Samo da brzo i što prije porastemo i postanemo vojska da nam majka ne može prigovarati, da nas otac ne može tući, da hodamo noću kroz selo, da nikog ne slušamo, da skačemo na veliki kamion i idemo u akciju dolje niz cestu daleko i duboko u neprijateljski teritorij o kojem su stalno govorili na radiju, gdje je bila naša kuća u koju se nećemo vratiti, ali mi to još nismo znali.
U kući na selu nema osamljenosti, nigdje nisi sam, osim u toaletu. Za sve mora biti mjesta, sve nas, svu rodbinu, sve koji dolaze i odlaze nesigurni u to kud će. Najprije smo se samo pomjerali tamo, ovamo, iz kuće u kuću, zanjihani kao klatno, nesigurni gdje ćemo se zadržati. „Samo da djeca što manje osjete“, govorila je majka ocu i mi ne osjećamo i ne pravimo probleme. Mi smo dobra djeca. Pakujemo i raspakujemo torbe. Zaboravili smo kuću i prethodni život i svoju sobu i prijatelje i sebe smo zaboravili usput, truckajući se po seoskim putevima. Niko nije sam. Niko nema vremena da razmišlja šta je bilo ili šta će biti. Držimo se skupa. Samo da ovo preživimo. Ovo što ne znamo šta je, o čemu nam niko ništa nije rekao, što traje, o čemu se ćuti pred djecom. Zauvijek smo ostali u selu, mjereno dječjom mjerom vremena, a zauvijek u ratu i u djetinjstvu traje predugo. Nedostaje nam kuća i nekadašnji život, ali to nikad ne govorimo jer smo ih odsjekli kao šibu sa stabla i zgnječili smo to sjećanje kao glavu guštera i ono sad ne može da nas dohvati svojim bolnim, isplaženim crvenim jezikom kojim se pruža ka nama.
Majka i otac su se u početku, s nekim grozničavim entuzijazmom, opirali stvarnosti. Kupovali su sjemenje imaštali o plodovima, o zemlji koju obrađuju i iz koje sve raste, tješeći se tako i pokušavajući zaboraviti na raniji život. Svaki dan su odlazili da sade, kopali, povijali se nad brazdama i vraćali se umorni kući. Sunce je odlazilo za njima da sve sprži. Kiše kojoj su se nadali nije bilo. U ono malo zemlje što smo imali u dolini, između brda, sve što bi niklo pretvaralo se u sparuštene izdanke koji su ličili na skvrčene, staračke prste i svemu kao da je falio još samo tren da se spepeli i raspe. I došao bi taj usud u vidu vrućeg vjetara i sve bi izgorjelo i odletjelo s njim. A oni bi tužno spuštali glave i vukli se nazad ka kući poraženi okrutnom prirodom i selom. Ništa nije rađalo osim njihova bol. Ona je bubrila i zrila u izobilju, pred našim očima i mi smo gladni zagrizali u nju.
Svako je imao svoje rituale i brat i ja smo pronašli svoje. Komadi drveta su letjeli ispod noža. U nas pocrnjele od sunca i začarane našim radnjama jednako je začarano zurila Milena. Oči su joj bile plave i odsutne kao da je njen pogled pobjegao od nje i više je u našim glavama i rukama nego u njenoj glavi i kao da sa otvorenim ustima pokušava uloviti krajnji smisao naših radnji. Mama je često govorila kako su djeca koja drže otvorena usta glupa i brat i ja smo zbog toga svoja držali čvrsto stisnutim dok smo bacajući poneki brz pogled ka Mileni donosili zaključke da nas nervira, da je glupa i da ćemo je, ako uskoro ne prestane da nas gleda, gađati kamenjem. Milena je živjela s babom u maloj i staroj kući na pet minuta hoda od nas. Milena je znala da smo došli iz grada u kojem je živjela i njena majka koja nikad neće doći po nju iako je Milena čeka, ali ni ona ni mi to još uvijek ne znamo. U njen vidokrug upali smo mi i vojska, nepoznato u poznatom seoskom svijetu iz kojeg je Milena kao kopile svoje majke i nesreća svoje babe već bila prognana i kojim je hodala s nešto nižim statusom od seoskih ludaka za koje se moglo naći ipak malo sažaljenja, makar iz pukog straha da bi poruga mogla donijeti sličnu nesreću u kuću. Za Milenu nije bilo te milosti. Mi smo joj bili moguće pribježište, ali i mi smo, zahvaljujući babi, koja je imala bolje uši za pričljiva seoska usta, znali sve o njoj, njenoj majci, babi, precima, cijeloj porodici koja je bila označena kao kurvanjska. Kao što je uostalom i svaka druga porodica u selu imala svoju časnu ili manje časnu etiketu. Neki su bili radni, neki ludi, neki bogati, neki pošteni, neki neradnici ili alkoholičari, a babini su, što je ona krila i što se pred njom nije smjelo govoriti, a rekla nam je majka,bili lažljivci. Na to bi majka pridodala kako baba zato ima bujnu maštu, a ta mašta je nastavila da raste i rascvjetava se s godinama u sve neobičnije spregove misli.
„Što radite?“, pitala je Milena kao da ima pravo tek tako da nam se obrati i očekuje odgovor iz naših svezanih usta u čijim glavama su odjekivale babine rečenice kako se te male trebamo kloniti. Složno smo ćutali i nastavili strugati koru drveta. Gledali smo jedno u drugo ispod oka tražeći odgovor šta uraditi ako ova ne odustane, a neće. Takve osobe, s tim probadajućim pogledom od kojeg nam je neprijatno, nikad ne odustaju.
„Mogu li doći kod vas?“
„Ne možeš“, rekla sam joj brzo i odsječno i dodala: „Baba ne dâ da puštamo nepoznate ljude u dvorište.“
„Ja nisam nepoznata. Ja sam Milena“, rekla je Milena kao da se pravda i kao da je podrazumijevajuće da sve znamo o njoj, što i jeste bilo tačno, iako smo se mi pravili da nije.
„Mi te ne znamo.“
„Ali vidjeli smo se u školi i u školskom autobusu“, bila je uporna Milena. „Živim tu blizu sa babom. Mogu li k vama?“, pošla je već ka kapiji, u tom trenutku se majka proderala iz kuće zovući nas na ručak i time okončala naš užas predmogućnošću da će Milena zakoračiti na naš teritorij.
Promrmljali smo kako moramo ići. Milena je uzvratila kako će doći neki drugi put i krenula poprijeko uskom seoskom stazom ka kući. Bilo je nešto teško na njenim leđima što je odlazilo skupa s njom, kao što je bilo i nešto teško na našim stisnutim vilicama dok smo ulazili u kuću da peremo ruke i jedemo, ali sve to ćemo saznati mnogo godina kasnije.
Mjesec puca nad selom, nad putem kojim je maloprije otišla Milena. Noć je sparna. Žabe krekeću u bari iza kuća neurotično i složno. Nesanica hoda seoskim dvorištima. Uskoro će zora, uskoro će proći podmukli čas nemoći svjetla pred mrakom i čobani će istjerati stoku. Papci koji lupkaju po zemlji i blejanje i mukanje i ritam koji sve odnosi niz seoski putzazvučaće ustaljeno i umirujuće. Uskoro će jutro i mi ćemo naići nešto kasnije na putu do autobuske stanice i školskog autobusa, pokušavajući izbjeći izmet prosut po putu.
Već noćima ne spavamo kod kuće. Proklete žabe su kao navijene, čemu se toliko vesele? Svojoj pogibelji? Uskoro će ona noć kada će komšija poludjeti, obuti crne vojne čizme, ne paleći svjetlo da ne probudi nikog od ukućana otvoriti ormar u dnu hodnika, pipati kratko prstima po njegovoj unutrašnjosti, šakom čvrsto obuhvatiti okruglo tijelo ručne bombe, zadovoljno će se nasmijati i krenuti preko krša u svoju ubilačku misiju. Baciće bombu u baru da ih sve pobije. I njihova mala tijela će skupa s vodom kao konfete letjeti vazduhom. Sve će trajati kratko, podignuće se gore u silovitom prasku i rasuti nemoćno po zemlji. I biće čudno tiho noćima poslije toga. Uskoro će onaj dan kada će otac gotovo svečanim tonom reći „Više nemamo kuću“, i nakon kratkog ćutanja dodati: „Srušena je.“ „Nemamo ni zemlju, raspala se, nemamo ništa kao na početku.“ Zamišljam imanje
i nemanje kuće, zemlje, jučerašnjeg dana, kako je lako sve izgubiti osim početaka. U sjećanju iskaču moji roditelji i baba i djed kao vječiti neimari koji pale mješalice i sipaju sivi cement i vodu u njihove prazne i gladne utrobe, vuku betonske blokove i ziđu kuće, ali nešto
je pogrešno zamiješano i kuće se osipaju i ruše. A mi sjedimo s torbama na pragu i kao ptice selice čekamo neki znak iz prirode kada je vrijeme da opet idemo i da se opet vratimo. Pokušavam upamtiti da sa sobom nosim samo sitne stvari i početke. Kuće su nepraktične. Planiram budućnost bez njih, bez gubitaka, punu novih početaka. U toj računici već gubim djetinjstvo, ali to još ne znam.
Ljeto je, vrelina ne prestaje kao da hoće i dan i noć da sprži. Dani žive nastanjeni u bijelom oblaku seoske prašine. Noći postaju sve crnje i gušće. Muškarci više ne spavaju. Neprijatelj se noću šunja oko sela. Muškarci noću idu na straže. U mraku se vide zažareni vršci cigara i čuje se kako tiho pričaju.Rat još nije počeo. Rat je iščekivanje.
