Zavičaj
Zavičaj je klupko zmija
ujeda opštim mjestima
kamen sunce
truje otrovom očekivanja
nasilan ispod uzdaha i čežnje
za vinovom lozom maslinom
štapom pritiska glavu otrovnici
šamarom ju je dohvatio po usni
stalno se otvara to mjesto
i sipa so po svim ranama
o kojima ona ne zna ništa
poganim ustima rascijepila je zemlju
i zavukla se u nju
Kud će nesrećnica
uz plot se polegla
zmija je bila
skupila se
samo se pravi mrtva
nije on njen ju je jezik otrovni ubio
Pravda se pred ljudima
pljuje u prašinu gustu pljuvačku u koju
se ona plete u ustima
nikad ga neće ostaviti na miru
zavičaj prokleti
Po vodu
Kada kreneš po vodu misliš
kako je teško sebe i vodu
zahvatiti i izvući
Preko kante prska
naspi još
natovari na leđa
uže povuci
i nosi
A to mjesto zvalo se Zmijštak
i bio je dubok izvor i smokva je rasla pored
a zmije tada nismo vidjeli
majčina braća bila su plećata i mlada
a sad ih nema
nisam voljela to mjesto
svi su se rano zgurili ka zemlji
i majka
Riječi koje je koristila
bile su tvrde kao kamen
i probočile bi kao udarci
njena kičma se savijala ali njena narav nije
Životinje su pitomije
govorila je dok je posipala so po sivim plohama
sa njima znaš šta da im daš šta da uzmeš
i koja će im naići glad
sa ljudima ništa ne znaš
i zato se od njih sklanjam
A toplo je danas
ti si mogla otići po vodu
kaže dok koze rozim jezicima
dugo i uporno stružu so sa stijena
Peče
Nemaš odavde kud kad ovaj zvizgan upeče
kada te sabije pod ploču
kada ti zguli kožu
kada te bole kosti i travka
i zamka koju si ptici postavio
i njena kost meka dok puca sada u tvojoj odzvanja
Ulovljen sam kažeš
i nebom i zemljom i nasiljem njihovim nad nama
da mame oči da krive kičmu
da dižu da lome da stišću da jedu
da mislimo da ćemo gore a dolje nas gura
ona sila u koju zurimo
dok sunce izlazi i dok dan još rasparan nije
(znaš kako ovdje peče kćeri)
mislio sam da bolji možemo biti ljudi
u dolini dolje niz cestu
ona bratova zemlja oko koje smo se tukli
u draču i u zmije je srasla
a brat svašta
ni njega više nema
samo ta zemlja što nas posprema kao majka
peče
sve nas je sunce prevarilo
i nigdje više obećanja i žeđi i čežnje i maštanja
za ovu mrvu spaljene njive
i šaku vode u škrapama
Krik
Galeb je oteta morska pjena
i zamah i krik
kao da se upravo rađa linija koja cijepa oblak
ali svaki pokret već je uhvaćen
i kad se smiriš stjeran u malo
i kad raspremaš posteljinu
koža i znoj još su tu
i miris hljeba koji svjedoči da su smrti prolazne
iako su tuge što se prostiru za njima trajne
svaki dan se ponavlja isto
vidiš li tek izlazi na livadu cvijeće
da se prospe pred pogledom
tek sviće
a more dolje nikud se još maklo nije
mi idemo ka obali
galeb se naglo odvoji od vode
i ti se otrgneš i požuriš za njim
i taj krik
sva su naša grla grla gladne ptice
ispustili smo te
Tanja Stupar Trifunović, “Zmijštak”, Arhipelag, 2022
Knjigu možete nabaviti na: Arhipelag
