Moja bijeda*
I
Klaviru pričam ono što bih rado tebi govorio
tebi donosim tišinu njemu darujem strast mojih prstiju
ruže oko tvoje glave bijelo i svjetlost uhvaćena u tvojim očima
ostani zauvijek
takva
tu
zauvijek svira vjetar
zauvijek pjeva prašina po Varšavi
zauvijek raznose me ulice Pariza
(ali to tek dolazi)
Zauvijek svira u mom srcu
II
nisam ni pomišljao da bih mogao biti tako skriven kao što sam sada
kad nema pored mene duše s kojom bih podijelio ono što me rastrže
ne mogu to da ti opišem
(riječi se uvijek skupe u beznadežnu bujicu
potirući jedna drugu
dok odnekud božanska muzika stvara i razara kosmos
zavedena sopstvenom žestinom
ja sam još mlad da bih to sve razumio
taj mili i nepregledni teret
koji se izlijeva na glavu)
Grmi u mojoj glavi u mom srcu
bubnja uhvaćena oluja
tražim dušu kojoj mogu ispričati svjetlost i snagu gromova
i jutra kada me u krevetu zatekne sunce i naše vreline zaplešu
svjetlo i sjenka (znaš tu igru)
plešimo kažu plešimo
i ja osluškujem kako prostorom leti moje srce razvezano
love me čežnje
u tuđim očima slutim sve je odsjaj nečeg većeg
i dalekog
što me gura ka ovoj ganutosti
zvuk svjetla
zvuk sjenke
čuješ li kako kucaju s onu stranu vrata
III
Ponekad postajem takav ludak da me čak strah hvata
Jesam li ti već pisao o tome
Njoj
Tebi
kome se moja duša povjeravala nesigurno tumarajući
kroz dan
kroz noć
Koga sam dozivao u toj vrevi
u tom mnoštvu lica
Sve su one tako lijepe tako čarobne te žene koje sam volio
sve su one prizivale treperenje dok im je glas ponirao u mene
Jesam li ih gledao doticao milovao
Jesu bile moje ljubavnice ili je to samo nešto varljivo
Eno jedna po jedna nestaju o daljini
(O draga vrati se pjevaj za mene da me dozoveš iz sna
Buncanja
Samo buncanja
Ali Pariz
Pariz me nadahnjuje)
IV
A svoje srce – gdje sam ga upropastio
otkud sad preda me iskoči obala Utrate i vrbe
Prijatelju i djetinjstvo i smrt mirišu isto na matericu
na obalu zaogrnutu sitnim lišćem vrba koje ti nježno miluju kožu
ja sam sad samo jedan ogoljeni dječak
(ne bih volio u ovom trenu
da vidiš moje oči)
dok voda lagano spira sa mene svu moju
svu ljudsku nakupljenu bijedu
Dragi prijatelju ostani u onom prije u mom mladićkom srcu
punom topline i slatkih ispovijesti
sjećaš li se njenog lica o kojem sam ti govorio
kada joj je u oko upao trag svijetlosti jurno sam za njim
i ulovio ga
(Nisam znao to izreći sva ta muzika miline
sav taj zanos sve te obale bedra ushićenja
to što porađa i melje
tako surovo melje moje vrijeme)
Sada kroz prozor nadire nebo
Ništa neobično
K meni se drsko gura sav život Pariza
bezobrazno šumeći haljinama
odlazećem čovjeku pod nosom
ali na mene pada oblak i ne marim više
jer ko za života bar jednom nije bio na nebu
ništa od ovog neće razumjeti
Tvoj zanavijek – Fredrik
* citati Šopena preuzeti iz knjige Jaroslava Ivaškjeviča ”Šopen”
Fotografija: Borislav Brezo
