Spuštaš se na mene kao umor. Težinom vlastitog očaja. U dahu
kao molitvu izgovaraš:„Strah me je, znaš li gdje mi živimo, ne smijem
ni da mislim.“
I ne mislimo. Lijepo nemišljenje je kao praznina prije stvaranja,
još nije stigao strah da nešto jesi i svijest da to jesi možeš izgubiti.
Ispred ljudi uglavnom trči njihov strah brži od nogu, ruku, riječi ili
sjenke koju bacaju. Prvo ide strah pa sve drugo.
Hodam uz obalu gore-dolje kao poludjeli čuvar rose, trave i
Memljivog i teškog mirisa vode i zemlje oko nje. Gdje mi živimo,
govorim travi, vodi, drveću i nebu iznad. Oni ravnodušno ćute. Znači
ljudi su problem. Živimo među ljudima. Zar to ne bi trebalo biti lijepo.
Zar nas nisu tako učili. Da je lijepo i toplo među najmilijima. Ali
onda jedan šamar para vazduh i pozdravlja lice. Tijelo. Dlanom. Ova
vrelina prži. Pečati ostaju svud po tijelu. Modri. Zeleni. Crveni. Prevaspitavanje
kože.
Šetaš gola po sobi. Nagost te ne plaši. Samo ljudi.
„Ljudi su grabežljivci“, kažeš, „njihovi očnjaci kad-tad završe
u nečijem mesu ma koliko zurili u zelenilo prirode i salatu na
pijaci.“
Koži je ugodno, sunčaš se na parketu. Pored su novine, kafa i
mačka od kolegice u čijem stanu se izležavamo.
Govoriš savjetodavnim glasom mudre starice: „I ti treba da nabaviš
mačku, mnogo si nervozna. Mačke umiruju.“
I umiriš se da posvjedočiš tome.
Nasilje među prizorima. Oni lome jedan drugog prelako.
Prebrzo.
Izmještaju me iz jednog i uranjaju u drugi. I ja se odmah otvaram
prema mogućnosti šta će ponuditi slijedeći. Čega ću se sjetiti. A sjećanje
je kao polupano i pomahnitalo ogledalo reflektovalo odbljeske
kože, tvojih bedara, tvoga i moga ludila koja su činila nekakav bolan
sklad. Hronologija dešavanja je uzmicala pred impulsima koji su se
smjenjivali utrkujući se sa sviješću, praveći joj zamke i zamagljujući
je svaki put novim tumačenjima. Svijet među našim dlanovima je
bujao od nježnih latica koje evociraju početak proljeća i doba nevinosti
ka neprohodnim prašumama u koje smo sve dublje zalazile.
Dublje. Mračnije. Unutra.
Sada već oštra mačeta iz tvojih očiju presijeca zamršene niti.
O, kako me samo sočno i žestoko mrziš. Prelaziš pogledom kao
žiletom preko mojih slabosti. I pritiskaš oštricu uz kožu sve jače. Sve
te igre ponesene sa sobom iz najranijeg djetinjstva, u paketiću za
preživljavanje. Neko je mučio životinje, neko druge, neko sebe. Neko
je kombinovao.
„Vidiš li šta se dešava u svijetu?“
Govoriš odlučno, svaka naredna rečenica je kao zvuk uzbune i
mračnog proroštva.
„Prošlo je vrijeme psihologizacije. Na noge se obuvaju čizme i
gaze se baruštine i baruštine smeća kojeg smo ostavili iza sebe. Savremeni
čovjek će se ugušiti u vlastitom đubretu. Predstoji nam
borba.“
Govorim ti kako borba nikad nije ni prestala i kako ljudi sukobe
kao smeće izbacuju iz sebe.
„Rat je veliki talas koji odnese mušice. Druge veće životinje
ovo zabavlja.“
Brišem sa stola popadale mušice. Gasim svjetlo i govorim ti da
idemo. Iz privremenog prostora koji nije naš. Koji trenutno nastanjujemo
tijelima i mirisima. Slaveći veličinu trenutka.
Mislim o tom kako su svi ti kratki predasi, kao i ono jato mušica
što su maloprije letjele pa popadale po stolu, stvarima i nama, spaljeni
trenuci. Malena tijela u grču rasuta po nehajnim podlogama za
umiranje. A ipak, ima nešto ganutljivo u potrebi da se od sitnih mrtvih
čestica napravi slika koja zatitra i oživi. Koja nas zavodi u sjećanju.
Koja živi mimo ukočenih tijela mušica, mimo ove sobe, mimo nas.
Mimo ove trenutne laži koja će, kada odleti od nas, postati neka
sutrašnja istina neopterećena našim smiješnim zahtjevima, željama i
grčenjima tijela.
