XXXII
Šta će biti ako povjerujem sopstvenim riječima
i odem da ih tražim, rekla je Ana. I tutnula mi u ruke
svežanj papira.
Anine bilješke
(Prvi dio)
I
Moj muž je Banović Strahinja, junak koji je opro-
stio nevjernoj ljubi. I otkupio njenu glavu s kojom su
se njen otac i braća već igrali. Meni je bilo svejedno.
Ionako, do pola sam bila Strahinjina, a od pola Vlah-
Alijina. Voljela sam Strahinju, ali voljela sam i Aliju
dok me je volio tako da me je otimao i od Strahinje i od
braće Jugovića i od mene same. Pola mog lica hodaće od sad
kraj Strahinje u sjeni. Pola mog srca trunuće s Alijom.
Možda su braća imala pravo. Da su me konji razvukli ne
bi me svaki dan ova muka razvlačila. Da su me nožima iz-
boli ne bi me u srcu bolo nesprestano.
Što me Strahinja ne ostavi Aliji, lakše bi
mi bilo podnositi tuđina kraj sebe nego tuđina u sebi.
Plakala sam kada me Alija od kuće otrgao, plakala sam
kad me Strahinja kući vratio. Velik je Strahinja,
oprostio mi je. Ali čemu. Niko me ništa nije pitao.
Jugovića, Strahinjina, Vlah-Alije. Čija li sam?
Niko me nije pitao.
Preživjela sam, lijepa moja djeco Strahinjina,
tužno moje srce Alijino, gorka moja krvi Jugovića.
II
Dok sam hodala lagana peronom i srce mi je bilo
lagano i lako ga je ukrao onaj koji je ušao u isti voz. Na
prolaznim stanicama i lica kroz srce prolaze lakše.
Njegov glas mi je skliznuo u uši. Čim sam ih ugledala
zavoljela sam njegove ruke kojima je pridržavao majku.
Bože, poželjela sam da i mene pridrži tim jakim ruka-
ma jer sam odjednom bila krhka i nestabilna. Karenjin
nije svojim rukama jako stiskao mene koliko naš si-
gurni život u kojem su se znala pravila i znalo se gdje
su ulazna, a gdje izlazna vrata. Bila sam jednako laga-
na i taj dan kada sam pošla da ispratim sve vozove.
Između lokomotive i posljednjeg vagona ukrcala se naša
strašna ljubav. On je otišao u onu zemlju gdje se lakše
gine nego živi. A ja, otišla sam da ispratim zadnji
voz koji je ljubavno klizio ka meni da uzme moje tijelo
opčinjeno viškom želje. Viškom ljubavi prema živo-
tu u kojem nije bilo dovoljno čvrstih ruku da me prid-
rže. Njegove ruke samo su lepršale oko mene kao šalovi
od svile, kao dan koji se gubio u izmaglici. Voljeni moj
Vronski, neozbiljni moj dragi, da je život bio bar upola
šarmantan kao ti. Naprotiv, bio je strog i pravičan
kao Karenjin koji je svojim rukama prekrio lice našeg
sina. I nije mi dopustio da ga vidim, tog jedinog muš-
karca koji je mogao da me pridrži kao ti majku na sta-
nici, onda. Ne ljutim se ni na tebe, ni na njega, dala sam
obojici od svoje ljubavi koliko sam mogla. Voljeli ste
me, svaki na svoj način, onako kako ste jedino umjeli.
Samo mi je žao što nisam vidjela sina, on je imao
meku i plavu kosu. Čuvaj mi sina Karenjine, onako kako
mene nisi znao čuvati. Voli mi sina Karenjine, onako
kako mene nisi znao voljeti.
Reci mu da je majka otišla vozom da pronađe
neki svijet sa više ljubavi, za njega, za nas. Oprosti mi
Karenjine, što nisam znala bolje da nas lažem.
III
Ruke doktora Šarla su bile savršeno osjetljive
na epruvete, pincete, sitne lijekove raspoređene po
kutijama, ali pred njima je uzmicalo moje meko tijelo,
oblo i toplo. Dosada se prelijevala po rubovima naših
dana. Dosada u kojoj su njegovi pogledi bludili kroz mene,
a moji se lijepili za oči pune želje. Bila sam još mlada,
bila sam uzduž i poprijeko puna života koji je navi-
rao iz svih ponornica u meni. Iz uglova kuće, iz čaša,
stolica i ormara. Sve je htjelo da me dotiče. On je bio
miran i odsutan čovjek. Obala do koje se ne može stići.
Nijedna oštra hrid, nijedan galeb koji nervozno kreš-
ti. On je bio čist, a ja sam se igrala po kući i u bašti
i nastojala da se uprljam hranom, zemljom i bojama. I
tuđim rukama po sebi. On sve što je vidio nije gledao.
Slagao je kutije s lijekovima uredno po policama. Po-
složio je i mene u neku od tih kutijica. Jednom, sve sam
ih popila i otišla da procvjetam u bašti. Neka me
beru i neka me raznosi vjetar. Hirovita sam i mazna kao
mačka. On ništa ne razumije, ni moje opruženo i mirno
tijelo. Kroz suze je pomislio, sad je savršena. Tako smi-
rena. Moja draga. Ovaj put samo moja. Umro je od tuge za
mnom. Jadni moj Šarl, jadna ja, jadni naši snovi o sreći
zdrobljeni u njegovim mirnim očima, u mojim nemirnim
očima, u nepokolebljivoj monotoniji ovog mjesta koja se
nadnosila nad nama.
IV
Nećemo da se lažemo. Ne zanima me s kim će se
oženiti. Njegova koža je meka. Ja sam mala djevojčica
koja zna šta hoće. Uživanje. Suviše sam gladna života
da bih ga vezala uz sebe i molila za ljubav. Ionako mu se
pletem po prstima dok me svlači. Baš me briga za su-
tra. Moram preživjeti danas. Oko mene zjapi smrad i
siromaštvo kao gladna aždaja, sve je toliko loše da
nestajanje u njegovim rukama postaje jednako uspinjanju
u nebo.
Dragi moj, kožo moja povrh moje kože. Moj savrše-
ni Ljubavniče. Želim da mi budeš samo to. I sve to.
Savršeni Ljubavnik kojeg ću voljeti čitav život dok
budem hodala svijetom štaveći kože prstima drugima
jednako vješto, jednako predano, uvijek pomalo tražeći
tebe. Moje je srce na svom mjestu. Moji su svjetovi srasli
s tvojim prstima. Po nama pada kiša života koji tek
dolazi i ja se, zagnjurena u tvoje grudi na kojima mirišu
pomiješani sapun i koža, radujem svakom trenutku koji
može da nas strastveno obuzme i potvrdi nam da smo
postojali.
V
Raspeta na tvojim rukama, svaki put uskrsnem u
sebi. Kada mi na ljubav dobace kamen. Kada mi pljuvačkom
peru kožu. Kada mi blato i riječi pomiješane bace u
lice jer ništa čisto nije za mene.
Oprala sam noge onom kojem sam trebala. Ljubila
sam one koji su me trebali.
Srce mi je za jednoga, tijelo je pogača od koje gla-
dan odlomi. Sretna sam, znaju oni koji me poznaju. Lice
mi pjeva dok hodam ulicama i noge lagane ne znaju za umor
ni rane.
Moj je zaštitnik nevidljiv. Moj je vitez ostao
bez tijela od kojeg je načinio vrata. Čekam vas. Svi mi
možete doći kroz mene, rekao je.
Ne bojim se, ne boli me. Ja sam obična djevojka kojoj
su jeftinim trikovima krali srce dok ga on nije uzeo
sasvim.
VI
Odveo me je na neku livadu obasjanu mjesečinom.
Podigao mi je suknju i kleknuo. Gledali su me golu i mjesec
i on. Kao da odnekud sav svijet viri u mene. I njegovo lice
i moje noge i mjesec bili su bijeli, samo taj procijep, ta
tamna crta i noć bili su crni.
Ja sam plakala poslije, ne znam da li od sreće ili
tuge. I svaki put isto, dok su neki dripci u meni pokuša-
vali iščačkati sami sebe, brzi i nevješti, ja sam vidjela
mjesec i njegovo lice i plakala i smijala se odjednom. Po
danu su upirali prstom i govorili da sam luda. Noću se me
kao zvijeri vrebali odasvud i grabili iz mraka. Nije me
bilo briga. Samo da je moj mjesec tu. Da mi se smije, da mu
se smijem. Da ne vidim njihove lude oči pune zla.
VII
Ležali smo goli u nekoj udubini na obali rijeke. On
je bio mlad. I svaki mišić na njegovom tijelu je titrao
dok smo rukama pretraživali tijelo onog drugog. Ja sam
bila prva žena sa kojom je legao, on je bio prvi muškarac
kojem sam se podala. Šaputao je kako sam njegova jedina,
kako ćemo se vjenčati, kako ću mu roditi djecu i kako
nikad neće prestati ljubiti moje tijelo. Govorio je o
duši koju osluškuje u mojim njedrima. I kako šumim kao
rijeka. I kako nikad nije doživio nešto ovako lijepo. Ja
sam mu sve vjerovala jer govorio je nježno i lijepo i njegove
oči su odražavale istinu vode kraj nas i istinu zemlje
pod nama.
Poslije, on se zavjetovao Bogu. Jedinom. I postao
svet.
Ja sam postala obična žena.
Ostavljena.
VIII
Šta je to što u životu žene ima ukus gorkih
badema? Ti si neprobavljivo mjesto u meni. Majka ćuti
izdužena kao okomiti rub prozora koji vodi ka terasi.
Otac lupa tanjire o pod. Lupa riječi teških i surovih.
Majka ćuti teško i surovo. Buka i tišina, teško i
surovo. To je ljubav. Neprobavljivo mjesto u meni. Teško
i surovo.
IX
Stajao si na mostu nasuprost mene. Pod nama je
bila voda i igralište i grad u daljini. I ja sam tonula u
vodu, u igralište, u grad. I davila sam se i ljuljaške su se
ljuljale same od sebe na praznom dječjem igralištu i grad
je nestajao u rupi većoj od njega. I svjetla su se palila
i gasila naizmjence. I sijalice su redom pregorijevale.
I most se zaljuljao pod nama dok si se udaljavao od mene.
I rekla sam da ne želim biti ničija. I svijet se
rasprsnuo. A moja duša vjenčana s tobom se razdvojila
od tebe i divljala s vjetrom danima. To što je osta-
lo od mene bio je jedan tužan prizor. Jesi li vidio sru-
šene zgrade poslije zemljotresa, jesi li vidio oživjele
utopljenike, jesi li vidio brod razlupan na obali i
mrtve ribe po palubi koje ne umiju više otplivati ni-
kud.
Jesi li vidio sebe u ogledalu poslije te noći? Jesi
li bio isti?
Jesi li vidio kako proklija iz nečeg mrtvog ne-
što živo?
Nešto živo je uspuzalo uz nogu, kroz moje srce do
glave. Cijelo tijelo mi se treslo. Nisam znala ko sam.
Biljka, čovjek, odbačena stvar?
Nad vodom su letjele mušice i anđeli. Svijet je
bio privid koji se priviđao prividu.
Mogla sam sto puta da umrem i rodim se drugačija.
Moj ženik me je ostavio samu na mostu. Pola moje
duše je otišlo od mene.
Bol mi se rugala u utrobi, u kostima, u granama
drveća, u svim mjestima gdje smo srasli i njihali se sku-
pa. Sada je samo pola slike titralo na ekranu. A druga
polovina je bila siva.
Tražila sam se u kamenju, u prašini, u korijenju.
Molila sam ptice da mi pozajme dušu. Sastavljala sam
se od trica, od komadića, od šljunka sa dna rijeke. Hoda-
la sam bosa po šiblju i staklu, sa nogama kao tuđim, da
vidim da li mi još može poteći krv.
Stvorila sam se iznova od ribljih krljušti,
očiju i otpadaka nasukanih na obali. Ležala sam gola
kraj vode i onda me je jedna divlja i nježna žena pove-
la za ruku i rekla idi da živiš kako god znaš. Idi da
se pronađeš i sastaviš iz svih slika koje će ploviti
rijekom ka tebi i podigni sve brane i teci. Sad si slo-
bodna. Saznala si ko si.
Ustala sam iz mrtvih i pošla da živim s kora-
cima divlje žene, i dlakama koje su se ježile kao u mačke
na svaku opasnost koja mi se prikradala.
I tijelo mi je postalo gipko i lako, a koža sede-
fasta. I oči su mi odražavale čitav svijet od kojeg sam
postala. I moja duša je uvijek pomalo šumila i mirisa-
la na rijeku. I sve je u meni neprestano teklo.
(izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2014)
