3.
Nije bila niti po čemu jedinstvena, niti po čemu posebna. Bila je običan mali čovjek, koji neće ostati upamćen ni po čemu velikom – tako je barem kazao svećenik na njenom pogrebu. Zasigurno je bio u pravu. Kiša je padala, kao i danas. Ili je taman prestala, ipak prestala, i naglo je postalo hladnije? Blato se lijepilo za cipele. Oni koji su došli na njen pogreb, došli su manje-više kako bi vidjeli kako se ponašamo mi iz obitelji kojoj je pripadala. Željeli su proučiti naša lica i pokrete, vidjeti žalimo li uistinu, ili smo, shodno očekivanjima okoline, odahnuli, jer smo je se konačno riješili, kao naše dvostruke ljage – nacionalnim porijeklom, doduše ne i biografijom, ne i kulturom i intimnim osjećanjem, Srpkinje koja je odrasla i živjela u Hrvatskoj, i u vrijeme bratoubilačkog rata između Srba i Hrvata, naroda koji stoljećima žive u izmiješanosti, u dijeljenu prostora i identiteta, u suživotu ili u prvome susjedstvu – i liječničkom dijagnozom i izvanjskim ponašanjem – ne i u srcu, ne i u zadnjim sačuvanim i čistim od medikamenata režnjevima mozga, teške psihičke bolesnice.
Ja sam njeno dijete, ja sam ostala da zapišem ono što je već napisano, da ponovno iznova iscrtam još jedan od tisuću mogućih oblika njenom licu. Ja koja na taj način pripadam barem nečemu – jer ne pripadam ničemu, izuzev Bogu, prirodi, kozmosu… Pisac je usamljeni putnik, tako je kazao Brodski, to je istina. Ta istina boli, zato pišemo – da bismo tu istinu, tu bol zaboravili, potisnuli na neko vrijeme. Sretni smo kada pišemo, kada uronimo u svoj posao, jer znamo kako je on naše spasenje. Naše privremeno spasenje, no jedino učinkovito, jedino koje djeluje – uz ljubav, koja je iznad toga, iz koje se, jasno, rađa i pisanje.
Ja nisam njeno dijete, ja sam njeno siroče. To je prava istina, mislim – također svih nas, pisaca i umjetnika. Siročad, djeca bez roditelja, djeca napuštena, nevoljena, odbačena, nevoljena dovoljno, zlostavljana na ovaj ili onaj način, fizički ili emocionalno, ili oboje zajedno. Vjerojatno je i ona bila siroče, i njena majka također, i otac koji ju je zlostavljao, a koji je vjerojatno također bio žrtva zlostavljanja. Ljudski je svijet tajni, podzemni lanac, sprega mučenja i tortura, uskraćenosti i lišavanja, kazni i zločina, nije li to potvrdila naša povijest, nisu li to proučavale filozofija, psihoanaliza, umjetnosti? A kada civilizacijske uzde popuste, kolektivne orgije bezumlja uzimaju maha i čovjek postaje bestijalniji od zvijeri, uzima si za pravo tu slobodu, takav privilegij, časti se zvjerstvima, jer konačno je kucnuo čas njegovih sloboda – rat, besramne bakanalije ljudskih poniženja najgore vrste, atavizam nad atavizmima…
11.
Sve što sam napravio na polju slikarstva, napravio sam onda kada nisam znao što radim – kazao je Francis Bacon. Njegovo lice, lice slatkastog, umiljatog, pomalo plahog i stidljivog gospodina – medvjedića, lice koje se usuđuje nasmijati slobodnije onda kada popije malo alkohola… Bacon, moj omiljeni slikar, dječak iz Irske, ljubavnik mnogih muškaraca. Sve ih je naslikao, većinu, vrlo uspješno, vrlo dojmljivo – poznajem ta lica s njegovih slika, i s fotografija. Bacon, sin viktorijanski strogog oca, dječak iz veoma ukočene obitelji. Njegov atelje u Londonu – veoma uzak, zatrpan kistovima, zgužvanim skorenim krpama punim slikarske boje, skršenim slikarskim platnima, praznim limenkama, bocama, kartonskim kutijama od pića…
Velika naplavina smeća, kao izbačena iz mora, između koje jedva da je prokrčen put, nešto kao staza za hodanje. Jedan zid na kojemu stoji razapeto čisto, bijelo platno. Tu je slikao, tu su nastajale slike punih trideset godina njegova života. Ljudske figure na njima, lica, kao u vrtlogu, u pokretu, u nemiru koji je plod onog unutarnjeg. Bijes, borba, nasilje, agresija. Daleko, daleko je mnogo više nasilja u životu nego što ga može prikazivati slikarstvo, kazat će Bacon, kao odgovor na upit, konstataciju da u njegovu slikarstvu ima mnogo nasilja. (…)
Tatjana Gromača, Kratki roman o majci, Sandorf, Zagreb, 2025.
