Iz stvarnoga, i iz svijeta teksta
Koliko mnogo prostora određeni ljudi zauzimaju u stvarnome životu. Ima vrlo mnogo ljudi koji u stvarnome životu neprestano govore – govore o sebi, o svojoj djeci, o svojim poslovima i planovima, o svome zdravlju, roditeljima… Govore glasno i prodorno, sigurni su, kao da su uvježbavali tu vrst nastupa. Pri tom drže mobitel u ruci, mašu tom rukom, zaustavljaju je, ukucavaju na Google neki pojam, frazu, žele provjeriti podatke. Evo, Google je izbacio! Slavodobitno okreću ekran mobitela prema svima koji ih okružuju, prinose ga njihovim licima iako oni to, često, uopće nisu tražili. Međutim, to je to, to je način ljudske igre koja se prima i koja prolazi, to je nešto što obećava dobar opstanak, u karijeri, bilo kakvoj, u politici općenito, sjediti negdje i ukucavati pojmove u Google, potom činiti to isto, govoriti, izvijati grimase na licu…
Ljudi poštuju ovakav način ponašanja, zajapurena lica koja glasno objašnjavaju, koja nešto neprestano melju, takva im lica ulijevaju povjerenje, stvaraju osjećanje sigurnosti. Ovakve bi ljude trebalo postaviti da vode državu, – kažu, – ljude od akcije, od iskustva, koji sve odmah pronađu.
Stvar je zapravo u tome da takvi ljudi često vrlo malo rade išta drugo, osim što sjede negdje na nekom piću, na kojekakvim sastancima, i govore tim svojim načinom zbog kojega se vjeruje da se događa nešto veoma važno, nešto napredno, prosperitetno za cijelu zajednicu, nešto što će svima preobratiti život na bolje. No to najčešće nije istina, najčešće je istina u tome da se upravo gasi, propada neka velika tvornica, i da nekoliko tisuća obitelji upravo ostaje bez kruha.
Ali stvar je u tome da su se ovi tipovi, koji neprestano sastanče i neprestano glasno i sigurno govore o sebi i svojim obiteljima, kojima neprestano zvoni mobitel i koji neprestano pale cigaretu jednu za drugom, nekako snašli – nije jasno kako niti gdje, uz čiju pomoć? Stvar je u tome da su oni, tijekom cijele te gungule i rasapa, čiji su i sami dio, u stvari promaknuti, da oni osobno u suštini napreduju, da paralelno s propasti njihove firme oni idu nekuda dalje – kamo dalje, također se ne zna, međutim, oni nipošto ne ostaju na ulici, nemoguće ih je vidjeti kako se blijeda, izgubljena lica, s dokumentima u ruci, vrte uokolo zgrade Zavoda za zapošljavanje. Takvi prizori naprosto nisu na njihovom nivou, na njihovoj valnoj frekvenciji.
Interesantno je da ovakvim ljudima nitko ne zamjera njihovo isticanje u prvi plan, njihovu samohvalu i samo promociju, koju izvode svakoga časa kada se pojave na ulici, na terasama kafića.
Piscu se, međutim, tom nevidljivom, bijednom žoharu, koji uza sve nema niti novaca, zamjera ukoliko piše o sebi. Zamjera mu se ukoliko se rasprostre unutar vlastita teksta, bez obzira na to što je to često, ujedno, i jedini prostor unutar kojega to ima priliku učiniti – izmišljen, umjetno stvoren prostor, daleko od stvarnoga prostora po kakvome se kreću ovi kočoperni tipovi, po kakvome klize u svojim dugim automobilima tamnih karoserija, s foto osjetljivim staklima, koje sasvim sigurno nisu kupili na kredit.
Bez obzira na to što se pisac rasprostire samo u nekoj – po svijet i ljude posve beznačajnoj, zapravo i nepostojećoj rečenici, koja nikoga nije kadra ozbiljno ugroziti, nikoga uistinu dovesti u pitanje, koja, u stvari, i piscu samome, i nekima koji će je čitati, olakšava, pomaže da budu ono što jesu, da dalje ustraju u postojanju u nevidljivosti i tišini, naspram glasnih, samoljubivih tipova koji obećavaju svijetlu budućnost, koji su, u stvari, neprikriveni diktatori, bez obzira na sve te, i na mnoge druge činjenice koje ulaze u ovakav vidokrug, kada se o ovim stvarima razmišlja postaje jasno da se piscu njegovo rasprostiranje unutar teksta ne oprašta zapravo nikada, već da, naprotiv, ukoliko on takvo što učini unutar teksta kako treba, za to slijedi, kao nekom dubljom, prirodnom programiranosti predestinirana, njemu osobno prilagođena kazna – također se ne zna kako, od koga je, niti s kojega mjesta točno ona otposlana, no njena se stvarnost događa jednakom sigurnosti i pouzdanosti kao što ovi glasni tipovi u snu mrmore i dišu, mljackaju i škripe praznom, suhom vilicom, koja se u stvari tako škrgućući priprema na neku priču, na neko novo, sutrašnje pričanje.
