Strmi uspon prema gradskoj bolnici, ta neobično visoka, gotovo neprirodna kosina, za koju je neobično da je, prije negoli su na njoj krenuli s gradnjom kuća, nisu ipak malo poravnali. Nešto kao iz sna – nije moguće da se ovaj prostor, taj dio grada doživi, a da se pri tom ujedno ne pomisli na san, tu memljivu činjenicu ljudskoga postojanja, koja na jedan način podrazumijeva čovjekovu potpunu odsutnost i utrnuće, a na drugi dublju, intenzivniju, time moguće i stvarniju i važniju, ili samo neviniju, dimenziju njegova bivstva…
Biti na tom usponu, prolaziti, kretati prema njemu iz smjera stare obrtničke škole i kuća u čijim su prizemljima pekara, voćarnica i prodavaonica rabljene odjeće, nakon čega slijedi dvorište iza visoke drvene kuće, u koje zimi dolaze prodavači borova i gdje se, u vrijeme Božića, toči kuhano vino, znači uvijek samo jedno – ulaziti u nevidljivu membranu sna, proživljavati ovaj prostor kao čistu metafiziku, kojoj se ne može odgonetnuti konačno, krajnje značenje.
Na ovome usponu još uvijek ima starih drvenih kuća, sagrađenih drugom polovinom 19. stoljeća, koje još nisu istrunule, koje se još nisu urušile u sebe, koje nisu izgrizli crvi, niti štakori. I uz njih niske zidane kućice, sa svoja dva krotka kockasta prozora, kao garancija obećane šutnje i poslušnosti, urednoga sagibanja i okretanja glava, sve prema vrstama vjetrova koji pušu, prema trenutnoj društvenoj potrebi.
Tako prolaze epohe i stoljeća, u neprimjetnom i nepromjenjivom ništavilu ljudskom, koje kao da se prelijeva i s ovoga gradskoga brijega, sa strmoga uspona ka bolnici – mjestu na kojemu izvire život, i na kojemu se on, vrlo često, ispraća, ukoliko nije zgažen i samljeven teškim oružjem, raznesen streljivima i minobacačima…
Ali to uspinjanje, taj strmi Sizifov put i posao, unatoč svemu –unatoč uzaludnosti, suvišnosti samoj, iz nekog razloga i dalje traje. I čovjek ne može, a da, istovremeno, ne bude zadivljen i očaran ljepotom ove ulice i ovih trulih, usahlih, osušenih, od ljudi davno napuštenih kuća, čija su napuknuta ili razbijena prozorska stakla puna prašine i komada osušenoga blata, čije izblijedjele fasade godinama izjeda vlaga. On je očaran, i divi se zaumnoj ljepoti dračem obraslih dvorišta, u koja nije moguće ukoračiti ukoliko se u ruci ne drži srp ili mačeta, i na njegov hipotalamus i simpatikus iz nekog razloga pozitivno djeluje pogled na polu razmaknute, stare i poderane zavjese, na naočale odložene na stolu pored širom rasklopljenih novina.
U njemu se, pri pogledu na ovakve prizore, kakve je moguće ugledati uspinjući se strmom ulicom koja vodi ka gradskoj bolnici, budi uvijek žedan, pohlepan esteta, koji halapljivo guta prizore koji se rastvaraju kao da nisu stvarni, već dolaze iz nekog starog crno bijelog filma ruske avangarde, Pudovkih, Ejzenštajn ili Dovženko, gdje su također važni pokreti kamere, njena tjeskobna podrhtavanja kao zlosutni nagovještaji pitanja s kojima se nerado susreće, no koja su već ovdje, i postavljaju se ovome ljepotom zaslijepljenom esteti sama od sebe, poput glasa koji izlazi iz turobnih zidova– Gdje su danas stanovnici ovih kuća, jesu li još živi, i ukoliko nisu, što je, iz nepoznatih razloga, nekako lakše za pretpostaviti, kako su okončali svoje živote, jesu li uopće imali prigode okončati ih kao ljudi, ili su ih okončali, što ove kuće kao da govore same iz sebe, iz svoje nelagodne opustošenosti, kao psi ili svinje, ili još gore, stravičnije od toga?
I tu prestaju san, i poezija, i počinje jeza života kakvu mašta nije kadra uobličiti, prispodobiti, prizvati u stvarnost koja bi od nje, i onako samo da pobjegne, da izmakne pogled i zatvori oči, da se vrati na neke svoje, uobičajene, svakodnevne teme, povezane s praktičnosti i učinkovitosti, pa makar to bilo i ispiranje kamenoga tla od krvi i komadića ljudskoga tkiva, makar to bili evakuacija i likvidacija ljudskoga mesa – opet je tu na djelu čovjekova operativnost, usmjerenost ka zadaći i cilju, ka smislu koji je svakako i u svakoj konačnoj mjeri mir, red i čistoća, onako kako su ih zamislili i kako ih sprovode veliki rasparivači karata zla, kakve su razgrnute i zaživjele također i na ovome divnome, starome strmome usponu prema gradskoj bolnici…
(Tatjana Gromača, Mrtav rukavac rijeke Save, Sandorf, 2018.)