Da li je potrebno, odmah na početku, istaknuti kako taj voćnjak već odavno ne postoji, i kako postoji još samo određeni, sitan i stvrdnut kao pečat na strogo povjerljivom pismu, krvavo crveni ugrušak memorije, kojoj je stalo da na čas, uz pomoć svojih fantazama, više negoli golih činjenica, uskrsne, razbije i oživi čestice od kojih je sačinjen taj ugrušak, sve dok se one ne pretvore u crvenkastu vodu razlivenu na kakvom bijelom stolnjaku, koja zabljesne na njemu sekundu – dvije, i koju on potom upije u svoje tkanje, a ono ostane blago zarumenjeno, no posve bez dokaza o postojanju nekog crvenog pečata, kojega mora da je netko izmislio ili sanjao.
Taj voćnjak, i strmina koja se ispod njega pruža (ukoliko je to voće netko uopće ikada sadio, ukoliko se samo ne radi o tome da je vjetar ovdje nanio sjemenje biljaka, od kojih se je poneko ovdje i zaustavilo), nalazili su se iza drvene kuće, takozvanog čardaka, iza malih pozadinskih prostorija, također drvenih, sa buradi i škrinjama velikim kao lijes za odrasla čovjeka, u koje se je spremalo kukuruz, ječam, raž i pšenično brašno. U taj se je voćnjak, prolazeći između kokošinjca, u kojemu su još spavale guske i patke, i malenog šljunčanog dvorišta, koje je zaudaralo na izmet ove živadi, pomiješan s blatom, spuštalo gotovo strmoglavce. Ondje je junak ove priče, dijete koje se u času u kojemu ovo pišem preobražava u odrasloga čovjeka, ženu već polako zagledanu u trenutke vlastita smiraja, a koje se kune da ništa u vezi voćnjaka i strmine nije izmislilo, iako za to više nema niti jednog živog ni opipljivog dokaza, sakupljalo kruške, jabuke, šljive i orahe zamotane u zelenkasto smeđe ljušture.
Ondje je, sa svilenkastim crvenim mašnama u svijetloj kosi – vrlo neobično za cijeli kontekst – u bijelim dokoljenkama s rupičastim uzorkom čiji oblik podsjeća na čipku, i u sandalama, u haljinama izvezenim i ispletenim u jarkim bojama, to čisto i neobično zategnuto dijete doživljavalo najranije kontemplacijske trenutke – nekakva smušena sanjarenja – vjerojatno o ljubavi i prijateljstvu koji se zaklinju do groba, i koji se nikada, niti pri najtežim iskušenjima, ne raskidaju…
Na toj se je strmini sanjkalo, a ljeti spuštalo do podnožja i samog ruba obale rijeke Save – velike, duge rijeke koja je, za iskazivanje vlastite snage ponekad znala narasti, podići se gotovo do kućnoga praga – praga drvenoga čardaka, koji je za malo jačega vjetra škripao i njihao se poput kakve loše sklepane dječje igračke (to je dijete, također u tim ranim godinama, vidjelo visoke građevine od armiranoga betona kako se, zanjihane jakim potresom, njišu poput kakvog zlokobnog klatna…).
Uz obalu rijeke nastavljalo se je ovo divlje voće, zajedno s jakim, punim snažnih sokova, travama, koje su seljaci žnjeli srpovima i kosama, i sakupljali za hranu svinjama. Među tom visokom, i u svojoj bujnosti omamljivom travom punom zagonetne tišine i nagovještaja nečeg tajnovitog i uzbudljivog, još nedokučivog – vjerojatno svega što je svijet tek trebao ponuditi, a za što se uopće nije moglo znati što je to, već se je samo moglo nozdrvama snažno upijati slutnja o tome, zajedno s mirisima sokova i cvata ovih hranjivih i opasnih trava, ono dijete sa svilenim mašnicama ponekad je znalo leći i zaspati.
Iz sna bi ga, mjestimice, prenula pojedina zbivanja – prolasci odraslih ljudi, naoružanih muškaraca u vojnim uniformama, koji su na tim strminama izvodili pripreme određenih vojnih vježbi, gađanje pokretnih objekata, šuštanje i povijanje trava zbog prolaska kakve delikatne službe geometara, sa svojim mjernim instrumentima postavljenim na dugačke štapove, koji podsjećaju na kakve primitivne foto ili filmske aparate i kamere, grupe naftnih inžinjera i stručnjaka, uvijek glasne, uz puno cigaretnoga dima, koje vode svoje diskusije o produženju naftovoda…
Neobični prizori i događaji pogađali su čak i ovu, za svijet i ljude sasvim nebitnu strminu i riječnu udolinu, stvarajući u onoj omamljenoj malenoj duši veličanstven osjećaj – da niti jedan zemaljski kutak niti ljudska sudbina na njemu neće ostati pošteđena za svoje zanimljivosti, nagle i intrigantne obrate i iznenađenja uz koja se, doduše, često i neminovno nadovezuju kojekakve tegobe i patnje, no bilo je još rano da se misli o tome.
(Tatjana Gromača, Mrtav rukavac rijeke Save, Sandorf, 2018.)
