Grad u grkljanu
Sa zvučnika supermarketa u ljeto dvije i sedamnaeste
prolama se Dalmacija, upada u kadar kao godzilla
koja će me opet poklopiti, a fini traci nostalgije pretvorit će se
u pijavice koje mi simultano troše zalihe feritina i plešu
u ritmu samrtnih vriskova,
to je Dalmacija, babina soba koja vonja na užeglu mokraću
i pljesnive uspomene na neko bolje jučer koje smo upravo izmislili
jer nas je strah da nam se život nije ni desio,
da smo statirali za turističku sezonu,
da smo ispeglali sjećanja kao i grad,
ali nikad to nije bilo ono najodvratnije,
oni koji kažu da je problem u kulisama
nisu se nijednom napili mora do mučnine
i prolaze kroz klapski napjev kao kroz dnevni boravak,
bosi, opušteni i lokalpatriotski naježeni,
ja sam morala da odem da bih razvila
punokrvnu alergiju
na sve što se narodski naziva našim,
mene muči ono autohtono u nama,
autohtoni naglasak susjeda kad mi jebe mater,
autohtono prikrivanje zločina jer je učenik pohađao privatnu školu
i ne možemo mu upropastiti budućnost
prije nego on upropasti nečiju,
autohtono crnilo koje više ne prekriva samo rubove
raspadnute stare rive koja sad blješti za strance,
blještimo i mi,
apartmani hrle u susret raširenih prozora
dok njihovi vlasnici potajno mrze nepoćudne goste,
kasnije dobivaju recenzije “superhost” i “we had a warm welcome”,
s tom se dvoličnosti ovdje lako živi
i pišu se razglednice nekog grada kojeg ne poznajem,
u kojem nikad nisam živjela,
ovaj natopljen terminalnim bolestima mi je poznatiji,
od mržnje do demencije,
od mokraće do pljuvačke jer si se rodila u krivom kvartu,
ovaj grad vrba u grafitima i maslina u napjevima mi je poznat
do gastritisa,
stari ljubavnik zlostavljač u diplomatskom ruhu
još me pretprošle godine sa sigurne distance
mogao kupiti na trik.
Obiteljski ljudi
Imena silovatelja na gradskom trgu srednjovjekovno udaraju
u pleksus,
ljubavno pismo pravosuđu koje je odavno krenulo dalje,
podsjetnik da nijedan zločin ne ostaje
zaboravljen,
samo se rascjepljuju svjetovi,
u drugom, žena s oglasne table čijeg sina osumnjičeni,
ali nikad osuđeni
drži prema kameri, kuha večeru za obitelj,
liježe bezbrižno u postelju pored svog supruga,
njoj se to ne može dogoditi,
neke žene zasluže svoju sudbinu,
misao joj se oblikuje pred usnuće,
glatka i prozirna kao riblji mjehur, guta je kao pilule ispod jastuka,
sutra treba s prijateljicama u park
da gledaju kako im sinovi trče livadom i potiho se i prešutno nadaju
da neće izrasti u baš tolike zvijeri,
takva su vremena, one koje izazivaju trebaju voditi računa
o muškoj prirodi
tumače im majke i bake koje su vidjele dovoljno
zvjerstava u svom vijeku,
a one gutaju lekcije kao gorko ulje
i kasnije malo plaču u kupatilu,
potom poprave šminku i iznesu tanjure,
dočekaju ga s najširim osmijehom,
s vremenom otvrdnu
i svojim kćerima prenose lekcije
kako je svaka žena odgovorna za svoju sudbinu
i budu li nedoličnog ponašanja
otac će im vratom zavrnuti,
a očevi se blago smiju
i u svojim sedamnaestogodišnjim kćerkama
ne vide potrganu krvavu lutku
koju su jednom odbacili na plaži.
