Uspijevali smo tako živjeti. Neki komad kruha otvrdnuo danima na stolu, spremljen za ptice, neki zaborav kao magla u zraku od koje nam je rasla plijesan u plućima. Sve si sakrila u svoj zaborav, sve si nas zamotala kao djecu koja neće preživjeti ako ne zaborave da su im pluća nejaka, ako ne kriče unatoč tome. Sve si nas porazila tim zaboravom, kao nekad gustim pletivom šutnje koje si tkala iz nedjelje u nedjelju. Tvoja soba miriše na ugodnu zagušljivost. U njoj razbacane leže spore mog djetinjstva. Tamo je nasred tvoje sobe moje djetinjstvo u kukuljici. Zaprto i mistično, čeka da ga povratim u pepeljaru kao ono jaje na oko koje nije bilo transparentno. Danas je sve transparentnije. I živimo tako. Ja sam gost, ti si vlasnica stana. Ja sam tu prva došla, kažeš. Prva, prva, prva. Stupaš nogama kao dijete koje nisam mogla biti. Sve je transparentnije. I da sam ja tebe nekoć voljela i da ti mene nisi. Sad smo ravnopravne. Zaobilazimo se. Ja sam ghost, ti si pletilja zaborava. Što više zaboravljaš, više sjećanja nekontrolirano jure stanom. Jedno se kikoće na zavjesi, jedno se prži na štednjaku (ugasi štednjak), ostali zijevaju i zavlače se u postelju od prašine. Sve ćeš ih potamaniti jednog dana.
Ponekad prođem ispod balkona žene koju si služila. Sestre tvog muža. Sada su tamo drugi ljudi i smrt je pobjegla u svjetionik ispred kuće. Ponekad si me vodila tamo. Ušle bi u koprenu cigaretnog dima i mirisa pite od jabuke. Na tv-u Sutjeska, na zidovima slike iz omladinskih dana. Tvoja pokornost, tvoj izbor, gotovo svetačko uživanje u poniženju. Htjela si da ti se jednom dive. A nisu. Kako ste, živahni ton u kojem nisam sigurna da više nalazim prijetvornost koliko želju za pripadanjem. Uvijek si htjela ljubav svojih neprijatelja. Ponekad zaboraviš to. Progovoriš nekim čovječnijim jezikom. Sad kad se više ne broji.
3.
Jesenas si se posvađala sa susjedom oko ptica. Bijelila joj se ograda u dvorištu i bila je jako ljuta. Dugo si se opirala, a onda si okrenula leđa golubarniku. Tu i tamo još poneka svrati. Prije ptica, bili su drugi razlozi. Tvoj set za čaj i kavu skuplja prašinu otkad je kupljen. Ljudi tračaju, rekla si. Zaratila si sa svima da imaš svoj mir. Žene ovdje idu na misu, gledaju sapunice i tračaju, rekla si. Godinama prije zaborava, pričala si sa sobom. Prestala si gledati TV. Svi ti razgovori kojih si se lišila tijekom života, skupili su se u glavi i bila bi tako zabavljena satima.
Ponekad se zagledam u portret u tvojoj sobi. Ti i djed. Jedna od onih priča koje nisu ljubavne. Čisti život s puno soli i malo papra. Tvoji biserni zubi i pletenica oko glave, zvonki glas što mami na hrid. Nevješto oko uočilo bi sreću. Uvježbano taštinu i bol. Iskusno nesreću. Pred vama je šezdesetak godina borbe. Kad konačno klonete, iza vas ostat će tvrda zemlja. Ništa iz nje neće niknuti. Volite se, volite se na vrijeme, želim vrisnuti. Nikad ne vrisnem. Uvijek ste nasmijani.
5.
Imamo tu jednu sliku gdje stojimo u parku. Moja glava je podignuta prema tebi, smiješim ti se i gledam te s punim povjerenjem. Ne vidim što ću vidjeti dvadeset i tri godine kasnije. Crtu umjesto usta i pogled fiksiran u neodređeno. Ti nisi bila tamo. Nema te nigdje. Tražim te mahnito jer znam da te nisam izmislila. Slike su neumoljive. Na njima nisi ti. Na njima je ona žena koja me kažnjavala s pet dana tišine zbog nepoznatog grijeha. Koja je padala u trans nasumičnih optužbi koje su trajale satima. Koja bi moje suze zaokružila u svoj trijumfalni smijeh. Ne znam što je uradila s tobom. Tebe više nigdje nema. Ukrala mi te. Kad te gledam, niti ti mene više pamtiš niti se ja tebe sjećam. Zaborav je sada potpun.
