Ježenje
Postojalo je to proljeće
u kojem mi se bez vidljivog uzroka ježilo tjeme i kovitlala krv u ambiciji
da skupim sve napuštene mačke i nespašene ljude,
u dugim šetnjama s jednom Marinom
krala sam sebi vrijeme da ne prsnem od naglo skupljenog života pod noktima,
da ne sagorim od sreće koja je trčala ispred mene u kožnim tajicama
i nosila rozu traku oko glave, nedostižna, vitka i smrskana
na dnu provalije u najljepšem dijelu našeg grada,
grada limenke koju ako protreseš izmile crvi i pijavice i posišu razloge za život,
takve jedne ulaštene ledine koja ima svoja pravila za otklizavanje u sreću,
ali ništa nije bilo važno te godine,
još se činilo da je trpki sok neuspjeha nešto što kušaju jedino neuporni,
a Marina i ja smo bile dosljedno uporne
u nečem, bilo čemu, cvjetajući kao bezglave tratinčice u ranu zimu,
sve dok riječi nismo zamijenile koracima,
korake gutljajima, gutljaje šutnjama usmjerenima na more,
otopljenima u gorkoj soli i vezanima za dno broda
koji je godinama nakupljao hrđu dok se nije usidrio
u bespomoćnost,
napola živ i spreman da otplovi u najbližu laž,
s tim smo se mogle poistovjetiti
uvlačeći u pluća zadnji dah proljeća,
ljeto je lavom turista ublažilo potrebu za smislom i dalo nam priliku
da besciljno pamtimo toplinu pločnika pod stopalima i smokvu
na putu do plaže, sitnice koje ne daju smisao životu
nego nas utople u praznini,
a koža se i dalje ježi u pravilnim intervalima,
htjela bi da pobjegne iz svoje osobe
Bog u tvojim vunenim čarapama
Tih ti se mjeseci u krikovima utopljavao bog,
kao u vunenim čarapama ispletenim za zimu i rat, koje još mirišu na podrum,
nikad više nisam osjetila tako opor miris koji sjedinjuje
život i smrt u isti vlažni zid jecaja
susjede što nema koga izgubiti osim sebe, ali se svejedno boji više od ostalih,
i ti si gubila samo sebe, od nas si se razvezala prije, dok smo još tražili boga
u besmislu točene krvi koju netko tamo naručuje za svoj užitak,
ostalo nam je kao i tad da budemo gledatelji, nijemi u vapnu izgubljene vjere
jer ne postoji smisao u razbijenom mozaiku svijesti, u tim rasutim komadima
koji nas ranjavaju onako kako geleri nisu uspjeli,
a iz tvojih krikova izlazi taj sneni bog, ta jebena neznalica
i čudi se kako ga opet tjeramo iz kuće kao napornog prodavača telekomunikacijskih usluga,
on je samo došao prodati jedan razgovor, uštekati te još jednom u centralu razuma
i progovoriti tvojim glasom da nas voli, šteta što mu baš nitko nije povjerovao
pa je otišao drugim kućama prodavati pakete da ispuni dnevnu kvotu,
a ti si se nečem nasmijala i usnula,
sve je prošlo kao onaj lomljivi san u podrumu, probudili smo se s vunom u ustima,
žedni i nesvjesni da smo se mjesecima bojali smrti
Smrt na mostu
Najteže je bilo prelaziti most,
pokvariti kočnice
lakoćom žene koja hrli smrti kao ponovno pronađenoj prijateljici,
strovaliti se u sjećanja i ostati ležati nesvjesna
da je sve već odavno polomljeno,
ovo bole gumeni dijelovi, zašiveni preko riječi
i prešućenog na vršku skalpela,
taj je most nekad bio u mraku,
bilo se lakše survati nakon još jednog obiteljskog ručka
i čekati spasioce,
barem sve to zamišljati
kao jedan od svih krajnjih izlaza koje si stvorila,
o kojima se šuti iz pristojnosti prema sretnima,
otkad su ga osvijetlili i tvojim je gumenim nogama lakše
prijeći put od ničega do ničega,
očiju fiksiranih u vodoskok kojeg možda ima,
a možda više nema,
teško je zapamtiti detalje
dok ti pod nogama plivaju mrtvi i debele sretne jegulje,
u njihovim trbusima klokotaju uspomene
i hrpa drugog otpada
Zimski rulet
Hladno je danima, skorup samoće hvata se na pomodrjelim usnama,
teško se uvući u nepce proljeća
i progutati laž da smo zimu svi preživjeli,
ne,
neki su ostali nataloženi u modrini oka koje se više i ne sklapa pred zoru,
pjeskareno sjećanjem,
svako zrnce jedan je mikro film, život pretučen idealima, radijantna ljepota gubitnika
koji zna da mu je odlazak pomno pripreman od prvog plača, baš ovakav,
ispraćen ženama u crnini i pijanim prijateljima koji su doplazili iz svojih budućnosti
da svjedoče onom što im se moglo sručiti na glavu,
kao ostarjeli snijeg s tavanice, mačja šapa umočena u bjeloočnicu,
šok nagle povrede,
a kada se svi opet povuku u okrnjenost svojih izgovora, ušutjet će i proljetna svijest o mrtvosti,
umilostiviti se kolonama koje se jutrima razmile iz zgrada i ponavljaju iste radnje,
nadajući se da će baš oni biti pošteđeni u sljedećem zimskom ruletu,
uvijek je najteži prijelaz iz siječnja u travanj,
sve prije jagoda sezona je ranjenih zvijeri
Žena kaktus
to tvoje odjednom zaboravljeno nasilje,
pjenušava krv ispod zubiju koju ona potiskuje nazad niz grlo
da ti ne kapne na kožu, aligatorsku, rožnatu,
kožu bolesnu od slojeva,
ljuštiš ih samo pred odabranima,
ostali su miljenici ili znanci kao objekti divljenja
koji šire evanđelje o tebi,
poslanici bez kojih ovaj vodoskok laži
ne bi pekao do rastapanja udova,
žrtva je uvijek tijelo uronjeno u posudu za preodgoj,
prvo se otapa svijest o zlu, a dalje je lako,
s tom djevojkom u formalinu
čiji udovi služe za marš uz tebe,
da vas vide svjedoci kako nasmiješeni
pijete kavu u centru grada,
žrtva je kaktus, uvijek te bode na najosjetljivijim mjestima
pa moraš…
znaju svi da si bolji čovjek od toga,
već si i umoran od kroćenja jedne nezahvalnice,
moglo bi se desiti da joj odrežeš bodlje
i zeleno srce rasječeš na kocke,
daltonist si, zato ovo pod zubima nije prava krv,
znaš ti bolje od toga,
to je klorofilna tekućina neposlušne biljke
koja je silom htjela da posjeduje osobnost
Utopljeni
Nekad sam mogla osjetiti tuđu tamu,
ljude u kojima se noć zaustavila kao stari srebrni sat,
koji nose teške košulje od mjedi i srce u gipsu, nepregledano
i zaraslo u godine samoće,
nisam im nudila ništa osim svog glasa,
lagala sam si da je putokaz,
lovila ih na njihovu riječ
izletjelu iz vedrine, hvatala je objema rukama kao riječnog soma
i tumačila da u njima još postoji nešto živo, poput ove riječi-ribe
koja se cakli na dlanu,
puštali su da mi to bude utjeha,
kruh u danima pretjerane gladi,
da se spasim spašavajući njih, ljude satove za koje više nema
rezervnih kotačića, a mehanizam je odavno stao između dva i tri,
to doba kada se noć izlijeva iz korita i ulazi u prazne utrobe utopljenika,
nekad sam držala njihove riječi-ribe u plastičnoj vrećici i vraćala ih moru
da potraže one kojima još ima spasa,
a oni su se blago smiješili dok ne bi potpuno nestali
u sebi, napuštenom svjetioniku.