Neka nova igra
žongliramo pješčanim satom u kojem je crveni marsovski prah za dorothy,
za život.
nije dobro samo dok miruje,
tada na mramornom stalku curi kao obojeni jogurt
s jednog drugog planeta veličine loptice za picigin, u usporedbi sa starim gradom sigetom.
e taj ima festivalsku povijest odbrojavanja decenije jedne pomodarke pod samtenim skutom divnog prijateljstva.
na putu do knjižnice gubim vrijeme provedeno u sobi u kojoj zasjeda tim za mirenje,
malena manufaktura koja šiva i njeguje štavljenu kožu,
futra guščjim perjem, a sve ono bestežinsko, ptičje, preleti u dahu, u vidu lastina repa.
tada se zavrne vremenska česmica, a iz sata u nježnim plimnim valovima izdahne napolje nebo s mirisom i okusom propolisa,
ogledalo krovova.
kad se povuče,
nastavi se cijediti rajčica, tako da dorothy ne manjka injekcija sreće dok munchkingsi svim silama preokreću sat kad njihovoj miljenici ponestaje vremena za ludus i za ludus,
onaj kojim sokoli, onaj kojim čini obratno.
s povodom u nadahnuću g. grassom,
koje joj je u trinaestoj iz ruke odletjelo kao helijev balon. možda je to na nebu nutrina dječjih balona poslanih u svemir?
i vodopadi na putu ka mlinovima like, bosne
s uraslim zlatom za zemljinu koru?
dok oblačimo kabanice, za te mahovinom opšivene bazene zna samo toto.
Urod
volim domaću kožu
kao domaći ajvar.
mekanu kao pupa.
volim juhu u kojoj si ti celer, a ja mrkva
među noklicama od kojih dugo plutamo
leđno na vodi.
kuhano meso u paradajz sosu.
karfiol i krumpir u gustim slanim prezlama.
dimljeni sir s kvatrića.
jedno sretno doba koje živi svoju prošlost.
satricu i češnjak
jorgan a ne poplun,
meni smuđ, tebi vino.
lija s njuškom ispod tvoga pazuha
koji ljubim.
noge kojih se ne stidim.
sve ono izumrlo
perje i sijeno –
dok me guše moderne tinkture –
tako nikad ne mogu dijeliti s tobom
tu sintetičku vrućinu –
griješim u troskocima ali pjevam
kad bi mi barem podvalila razodijevanje u stihu
i svoje laneće oči jedine kojih se ne bojim a da nisu šezdeset plus)
kad bih se skinula, bi li me zavoljela ili odmahnula s ništa nova ili fuj?
učila me štosevima iz međuvremena iako ti
ne vjeruješ u tu zgužvanu gulu vremena
i njegove krakove?
koze su naprotiv već stari prometni znak,
s pripadajućom etiketom,
da se obrane sivka i bijelka poznih godina
i izmuženog mlijeka do srži
predsmrtne pripomoći
daleke budućnosti.
jer bojim se za zimu, za svaki njezin izdah.
preci su se nekad izvan ove mreže grijali
vodeći ljubav, snijeg je padao za sve stiskavce
koje nisu isplesali proljetos.
danas nas održava trance i paljenje krijesa,
festivali od soče do petrovaradina preko rijeka
kada su svaki poljubac i žvaka –
cvijetnjak sunovrata, božura, gerbera i gladiola
u pokrajinama izvan tunela i u avlijama kojim popunjavamo brisan prostor.
čelična gaja uvijek iznenadi, korita su joj postojana
i sve upućuje na proju i pogaču strpljenja,
na jogurt s mineralima,
na kiselice s izvora.
bez bolesti i gnušanja
bez bolesti i krađe.
bez bolesti.
samo mir.
