Infuzija dođi, zagrij me u peterokrevetnu sobu (u njoj te ima najviše otkako znam za zagreb) jeftinu struju prespavam svaki put kad se popne toplinski val sa srcem u privjesku, sićušna uspomena lišena tijela, ali puna lijeve strane. bojim se da ću ti promašiti dušu koju smo zakitili kao kinč, da je ne bismo izgubili kao servis-greške. prihvatim kovalentne veze omotane zmijskom kožom iz sepeta mundi što neumoljivo omata klikere i kugle prošlosti u lizalice koje nemaju više što pokvariti. tu si, u muzeju etnikuma gala i graala, u jeziku hormona koji jarčevom pjesmom prelaze mostove mladosti. lovci pomisle da je zadnje proljeće naslijeđena tuga, a ljeto nikad, otkad mlađi pamte, ne poziva na kafu draga. (oficir s ružom polaže paleontologiju, sedimente i kreč, da ne bi nikoga crvi, da ne bi nikoga ma i opeklina.) tko ima uši da čuje, neka čuje! sačuvala sam njih u škrljaku stogodišnjih brendova. pa zaustavim papuče vatrenim mamuzama makar to znači skočiti u šaht i otpetljati kanalizaciju, kad gađaju pikado ploču strelicama u središtu zemlje, a na pučini bezopasno drže dinamiku drevnih dronova koji rasvjetljuju jutrovanja da utopija sedam milijardi duša diše kao jedna. Olelole čemu te podsjećaju koloriti i ulice, jezero i brežuljak u liftu zvjezdanih rupa vašeg nepojamnog puta u već viđeno? odskočna daska Zemljana za Maryland gdje su ugrizi smioniji u uspomeni koju je već nabrusio izlizani remen iz tadijanovićevih samotnih lutanja. dok je noć mlada, šavovi povežu ponjavom zlatne ulice koje se svaka zlate pod snijegom. pišem u staklo sumerskim pismom da barjaktari ne popiju čokančić komovice nazor i prepoznaju srce. sjećaš se, kolike sam litre ispila sama, isparena, obesmišljena pulsom unutarnje mačke, a uvjerena kako želiš da preda se netaknutu nagruvam barikade stida i onesvijestim se pod svjetlom reflektora za promatrače koji priznaju samo maysku pjesmu zečeva koja odjekuje kao grad i trance i top i mokar škrljak i kišobran kad se umotaju u božićni dar opšiven šarenom svrhom njegovih generacija koje pokoravaju svaki izlazak na nasip. nema nas više, a i ja sam izgleda umislila da želiš barikade ondje gdje plamte tihe vatre, suzdržane i pristojne, ali kad su sučelice - neposredne kao slavjanska dikcija u očima. (naslov: Đorđe Balašević)
