Nema
ima li neka zaumna čestica
koju razumiju samo indigo djeca i ljudi
neki lepet trepavica, dva puta stop pa tri
pa opet i opet
dok se ne ispiše jednadžba ljubavi?
nešto morzeovsko u bilježnici, tipkovnici
pomnoženo sa svemirskom prašinom trenutka
što bi prstima na papiru, na ekranu – poručilo sjaj
netom ovlaženih usana?
nešto što bi poslalo uzdah žudnje na pravu adresu
nešto tjelesno što ljudi neće ismijati
nešto nekonvencionalno a legitimno
kada si sam svoj alibi
nešto a da i divove ne naljutim
zbog straha od zagrižene istočne voćke
Mi blokirani imamo šaptača snovima
I on mora da je anđeo
A nekad smo igrali frizbi
ljubavna
kad bespravno gradiš stih
u kao kamenčić malenoj oazi
koja škaklja u izglancanoj novoj čizmi
na rubu snage i života
kojoj si smislio/la i jezerce i stablo datule
znane samo onima koji te gledaju ravno u oči
a i to sve rjeđe dopuštaš da ih ne otrcaš –
moraš brinuti o posljedicama
Bog se neće ljutiti na svoje unučiće/ce
misliš ohrabren/a
ta tko te drugi opskrbljuje šarenim opekama liliputa?
par plodova u stisnutoj šaci gnječiš
kao da ćeš tako izgnječiti strah
što remetiš miran poredak ljudi i žena
po zemaljskim gradovima kojima se dobro
oeijentiraš –
i lijepiš i svejednako gradiš
kad malko sjedneš i nasloniš se na vratašca od marcipana
dok temelji drhture od neke nebeske zimice –
pojedeš rukotvorinu punu slada jer je kompletno
od tebe načinjena, a kožica joj oko probijenog straha
i skutriš se u polju pokriven/a tuđom poezijom
koja te podsjeća da ipak nešto krivo radiš
da si možda pomalo i zaostao/la u vremenu
jer slova su u zbilji siva i hladna
a to samo zapadno možeš stići do raja
dok te vojska divova i starih majstora
ne opere bagotvornom kišom
i nad glavom ti opiše dugu
baš onakvu kakvu si sanjao/la kad si se
odlučio/la da gradiš
