Pogled
u isto vrijeme sjedila je na dva planeta
i nije nedostajalo ništa izvan smijeha i glasa.
izoliranih od riječi koje ljudi rukama kopčaju
u nadjeve besposlice i protraćenog vremena;
smijeh i glas uvijek su u njoj neke laste,
pa po staretinarnicama
pobolijeva od sentimenta koji se salijeva
iz vodokotlića srca pumpajući
behar i vunu, sapunčiće i velur,
channel i šrot,
mokre štrample i stotine araka samo bez tiskarskih greški;
dnevnici dvojina razbacani po planetima
na koje se usudila zakoračiti noću,
dok paluca rasvjeta, prekraja etisone,
zamjenjuje linoleum,
nakon tri rodne godine -
i tapiserija se pomalja stidno
a pjesmice isjeckane u rese
s pahuljama od nebeskih leća
niže u ledene lisice koje ne topi ni
daleki trop osim ako nije otisak poljupca
koji se zakitio, koji se obogatio, koji je otkupio
sve filmske strasti na jednoj tezgi
kao da baš nad hrelićem
izranja vodotoranj.
Zadatci
kad je bal, nek je na vodi:
pogòdi me izdašnom količinom knedli
po rastvorenoj pregači koja čitavo jutro
iščekuje krušno;
pokloni se pred zelenim svjetlom na semaforu,
prekorači male savladive boli kojima je ljekovit odsjaj u očima djece,
u efektu prepoznavanja, u razglednicama
i utrkama osim ako nisi listopadna kiša s pogledom na more!
poljubim namreškanu zelenomodru površinu,
kao leđni zapliv voljenih varalica
iz mojeg zaborava
dok mi u prezentu tvoja kabanica
naliježe na stomak.
ti poput velikih i jakih muškaraca ne dopuštaš letenje saharske prašine zbog vrtoglavice žene koju maziš.
tim začećem, kolosalnim za maternicu kao za obitelj, djeteta koje će poroditi gospòđa u svome šturmu dok ti unajmljuješ kazališna skazanja da vam budu stan,
s pogledom na publiku
kao s terase na korzo.
Obitelj
sva su čudesa sad u tvojim rukama
vrte se kao planeti na naprstku
koji spašava vez od ubodnih rana.
na mustri je već dugo zabranjena bol.
dukati blistaju iz buđenja žene
zaspale u džepovima dotrajalih zemljovida.
uski ležaj čeka, da ga zabašurim u livadske tkanine i dezene među manufakturama plahti
kojima se sadnice granaju u zemlju
pretpostavljajući rodovska stabla kad zavlada vječnost.
dok šatiranim koncima ušivamo
sve bodove bajki s crvenoga trga,
godišnja doba lete iz glave po stolu
zaustavljaju se na tisuću njezinih razglednica
koje oponašaju stare rukopise
i žive životom duša što ne umiru.
smjestim te u svaku pozu
koju su mi priredili za života.
pozorje pjesničkih skica toliko je sazrelo za mir.
brineš. pružaš mi obitelj sa svojih deset prstiju.
kombiniram i anagramujem.
u poljupcima sliniš kraševe slatkiše -
to je doslovno ljubav crno na bijelo,
pa ju pošaljem visoko da ispuni atmosferu nada mnom.
grgoljiš alpskom vodicom da uzdahne šuma.
misli mi ulove kad me zatrebaju,
a ja svaki put oprostim sebi.
onda odaberem društvo i zatvorim vrata.
puna te soba!
