Saida Mustajbegović, “Nenošeni snovi“, Buybook, 2022.
Na krhotinama. Tu pjeva lirski subjekt u pjesmama Saide Mustajbegović – ekonomično, ali nipošto škrto, britkim udarcima riječi, donoseći nam brevijar za naše vrijeme i senzibilitet, kao rijetku utjehu. Onim među nama koje se ne plaše raširiti zavjesu koja zastire prošlost samo riječi i mogu biti konfesionalnost.
Došli smo do crte
…
Pred crtom salutiramo
Preko idu klerici.
(„Salutiranje klericima“, s.16)
Zbirka je ovo evidentno pisana polako, godinama. Glas joj je odmjeren, izraz sveden na minimum i ono esencijalno. Sve je toliko dugo promišljano, da opažanja ne ostavljaju mjesta sumnji:
Udarili stećke
U temelje parlamenta
Sakrili stećkove ruke
Nek oprosti Evropa
Što ne znaju s rukama
(„Stećkova ruka“, s.36)
Podijeljena u pet ciklusa, ova zbirka je često jedna skoro anonimna hronika u stihu nekoliko geografskih prostora i doba. U urbanoj šumi dana i običaja čija se drevnost ne prepoznaje i ne cijeni dok se u nju ne zasječe, dok ne padne kao neko tijelo u neku masovnu raku, kuće kao stabla zasjenjuju zarasle vrtove, „nebo je jedino rodilište“, ptičji je grijeh što se gnijezde, a pripadanje je svedeno na rijetku moguću mjeru:
Zumbul,
U tuđini,
Zasadila sam
Prije nego je dan zaspao.
Izdržao je dugo
U jedinoj zemlji koja je moja.
(„Zemlja“, s.69)
Značaj prvog simbola ― prvi ciklus, „Re(tro)vizor“, otvara pjesma „Pauk“ – nije moguće previdjeti. Sitno prastvorenje nema moć da promijeni svijet, ali ga zauzima u prostoru i vremenu, u simetriji kutka izmještenog iz žiže događaja; dovoljno spretno da isprede vlastiti dom tamo gdje mu ga nitko nije ponudio, tamo gdje ga u svakom času neka nehajna ili namjerena ruka može poljuljati ili pokositi. Dom svih nas koji smo sjedili na ogradama dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini, kao pauci u ćoškovima memli podruma držeći u svojim rukama samo jedni druge i svoje vlastite gole živote, za nas – pauke jedino je i bio uvijek pokretni praznik svakodnevnog, u kojem nismo bili blagoslovljeni čak ni dosadom. Onom dosadom kojom zijeva nastavnik historije iz gradića Braunen u pjesmi „Hitlerova prva fotografija“ Wisławe Szymborske. Pauk Saide Mustajbegović govori o početcima i nerazlikovanju prvog udarca i prvog pada – slikama kojima se autorka vraća i u kasnijim pjesmama, dopunjavajući i produbljujući simboliku mreže i kruga. Njena mreža je ova knjiga iz koje možemo čitati svoju zbilju i prošlost. U mrežu je uplela svoje vrijeme i znoj – valjalo je nebrojeno puta premostiti daljinu od zida do zida, od vrata do peći, kao majka, pod stalnim prežanjem onih „što ne znaju s rukama“.
U pogovoru, koji je autorka nazvala „Dok čitamo Treći svjetski rat“, iz priložene korespondencije s književnikom Darkom Cvijetićem saznajemo kako po njemu okosnicu ove knjige čini pjesma „Vrisak općeg“ koja svojim naslovom upućuje na simboliku i ostalih pjesama, kao i ove same, o plastici pronađenoj u utrobi mrtvorođenčeta o kojoj Mustajbegović piše, navodeći i to kako ljekar tom prigodom udara selfie i komentar o prenaseljenoj zemlji. Ova zbirka jeste u velikoj mjeri vrisak općeg, najviše jer teme koje obrađuje nisu vezane usko za samo jedno iskustvo, ni života, niti jezika. Teme koje Saida Mustajbegović otvara tiču se kolektiviteta, ali i životnih prilika pojedinki i pojedinaca, onda bezdomnosti, potrage za domo(vino)m, porodičnog naslijeđa, odrastanja, ratnih godina, društvenog urušavanja i odbijanja da se sa istog skrene pogled, zapravo urušavanja svake vrste u ovoj zemlji kojoj više ne znamo ni ime, onako kako ne znamo više ni imena njenim ulicama. Ista avlija bila je dijelom toliko različitih zemalja i sistema u kojima su se tolike stvari tako rijetko propitivale, još rjeđe mijenjale. Pomenimo samo patrijarhat, toksičnu muškost i rodne uloge:
Radi mira u svijetu
Gutaju tuđu sramotu.
Poslušno
Bez besjede,
Gazipoljke u mimohodu izrode junake.
Zaborave,
U mimohodu,
Naučiti ih razgovoru.
Radi mira u svijetu.
(„Govorenje gazipoljki“, s.29)
Kritika društvenih obrazaca koji se kod nas uzimaju za normu i rijetko, ako ikada, dovode u pitanje naročito je uspješno izložena u pjesmama ocu, kojima je autorka dala najveću važnost, što posvetom na početku knjige, što čestim tematiziranjem tog odnosa u pjesmama u drugom dijelu knjige. Ove pjesme, i intimne opet su toliko univerzalne da se mogu pročitati i spočitati svakom ocu na Balkanu i šire. To su oni očevi nenavikli na dodir. Očevi koji su uvijek „dobro“ i dok sasvim očigledno nisu, koji odbijaju priznati posve ljudsku slabost i strah, pa odlaze rano ili se rasprskavaju pred našim očima:
Čula sam
Otac puca po šavovima.
Šutke.
Skrojen da izdrži
…
Otac puca po šavovima
Po zadatku.
Po naslijeđu.
Šavovi pucaju
On i dalje zateže konce
(„Otac“, s.55)
Nenošeni snovi i odgovor su na takvo u porodičnim odnosima nametnuto prešućivanje, odbijanje iskrenog i zrelog dijaloga. Zašto smo tako često, suviše često za naše dobro, daleki onima koji bi trebali, ili makar mogli, biti najbliži? Zašto tako rijetko izražavamo brigu i ljubav riječima, ostavivši da se sve podrazumijeva, i da treperi negdje u dubini, daleko ispod površine i glasa. (Pišem ovo u vozu i ronim. Suze. Kao petogodišnje dijete svoga vremena i podneblja ocu sam na ispraćaju na vojni zadatak odbrane sa kojeg se nikada nije vratio umio reći tek „Baba, čuvaj se.“)
Vidim ga u vedrom danu
I dosjećam mu osmijeh.
Dosjetim i po neku šalu.
Vidim smijalice.
Sve jasno vidim
Ali sliku ne mogu podijeliti.
Podjednako je nejasno
I danas
Živim li
Mimo njegovog dogovora sa svijetom.
(„Bez kusura“, s.50)
Taj dijalog koji je nedostajao i našim očevima s njihovim roditeljima, moramo zato čitav život nadoknađivati i posthumnim dijalozima.
Zbirka Saide Mustajbegović svoj konac upliće pjesmom „Oprost“. Nakon promatranja svega ostalog, od pruga i ptica, buvljaka, pozorišta i muzeja, ostavinskih rasprava i rodilišta, seoskih kuća i gradskih ulica sa njihovim sviračima, onda porodice, prijatelja, prolaznika, pa do ratnih granatiranja i stotina humki godišnje nakon svih masovnih grobnica, autorka zatvara zbirku pjesmom koja je introspektivna i po pitanju samog čina pisanja kojim je knjiga nastala. Tom instrospekcijom ostaje naspram čitateljki i čitatelja sa dva dlana širom otverena. Bez oraha u džepu, kako u životu, tako i u pjesmama:
Čudna je tinta
Kojom ti pišem.
Iščezne kad god sam ljuta.
…
Nikada nismo završili partiju.
Mogla sam birati
Crne ili bijele
Ali grešku nisi praštao.
Pišem ti godinama
Čim ispišem sebe
Tebi
U prsa se nešto useli.
Onda kažem: zaboljelo me
Ali ne osjećam ništa.
…
Pišem ti godinama
Pišem
Ono
Za šta nije bilo dana.
Ni života
U kojem bih ti rekla
Oprosti mi slabost
(„Oprost“, s.76)
