Katalizator
Koračaš, pred stope
podastire ti se hlad
Cvjetaju žbunovi jasmina
i stabla lipe;
Juni je, ne moraš nigdje
stići.
Sjedaš, ustiju punih
suhog mirisa cvasti
i tek ponekog pozdrava
izdahnutog u prolaznike
u poznanike, u prolaze
što s poluotvorenim
dverima gledaju
na unutrašnja dvorišta,
inače zabravljena,
ali eto, sad je ljeto,
sad i ona otvaraju
oči i uzvraćaju pogled
bez treptaja.
Uskoči, u naredni dan
isti kao onaj prije
(razlikuješ ih samo
po drugoj odjeći,
gradiraš po pupanju
ruža i gojenju
susjedske mačke
koja ti se svakodnevno
očeše o prozorska okna)
dok držiš budilnik na
uzglavlju i hvataš se
kako stariš – ili
to pak tek skidaš
haljinče po haljinče
mladosti, jer starenje
je navikavanje na
komociju u vlastitoj
koži: ostarjeli bit ćemo
nagi i mirni
i voljet ćemo se.
Pokreni se, kaže ti
reklamno platno
neke izložbe dok se
klatiš uz ulicu,
MOVERE
MOVERE
MOVERE
i ti nastavljaš dalje,
poslušavši, bez
zastajanja;
Juni je, sve se može
i ništa ne mora.
