Trudio si se da zadržiš uzdah, onaj posljednji prije nego si se okrenuo i otkoračao nazad u ljušturu. Al tama se iz dubine izvlači, a u svijetlost utapa. Nikakav uzdah to neće promijeniti. Niti će se „prošlo“ vratiti da ljubi „sada“.
***
„Ja sam to sve poboravila; ni sama ne shvatam kako, ali se ničega od toga ne sjećam,“ reče Ama.
„Nemam ti šta za ponuditi – osjećam se tako izdubljeno; jednog jutra sam se probudio i umjesto lica u ogledalu sam vidio bezdan. Pera su mi odavno presušila,“ reče Glen.
„Katkad nešto vidim, ili čujem, od drugih, i zapitam se – da li sam to sve i ja proživjela? Kako se onda ničega ne sjećam?! Zar nisam iste godine čučala u mraku sobe, zajedno sa ostalima, dok su nebom žarili olovni letači, goniči ljudskog življa?“ reče Ama.
„I ne volim više – niti jednom vrstom ljubavi – samo sve bezdušnije kratim minute u bijegu, goneći svoje tridesettri kože katilski po kamenitoj strmini; neka gore na suncu i neka se sijeku – sve ću dati samo da ponovno osjećam,“ reče Glen.
„Ali to je najteže,“ reče Ama, „to nadvijanje nad maglom vlastite prošlosti, taj pogled kroz dvogled koji da kroz oblake prođe neće i neće. Bili smo još mladi; tada se mnogo putovalo – nema gdje nas nije bilo. Pa sam zaboravila dio. Onda dođe ovo poslije. Toga se sjećam. Sunčala sam se na obali jezera, u ljeto. Ostatak godine sam mukotrpno radila, pušila cigarete i samovala. Povremeno sam imala ljubavnike, ali to nikada nije bilo kao ono prije, ono… naše.“
„A stvarnost sve više liči na neki poluizvezeni goblen, čiji su rubovi još porljivi, a izvezeni dijelovi se iznad ostatka uzdižu kao planinske gromade. Drugi su te nakupnine konca, fino izvezene žarkim bojama; ja ako sam u toj stvarnosti ičemu sličan, onda je to prazan prostor, na koji su boje fabrički nanešene, slika ocrtana, ali koji pod rukom ne daje osjećaj otiska ničije tuđe ruke. Pokušao bih se obrisati, izblijediti boje koje tu stoje umjesto niti konaca, katkad; drugim danima bih se poželio izvesti sam u čarobnim nijansama, mnogo rijeđe. Sve ove godine sam bio to, i ovo, i dio onog, i dio takvog toga. Sve ove godine mislio sam da znam gdje stojim, a gdje želim ići; u ovom trenutku, ja sam ništa do neispisani putokaz, nakrivljen na nekoj raskrsnici,“ reče Glen.
„Izgubljena su, sjećanja, valjda jer te više nema. To ja samo pokušavam shvatiti samu sebe. Možda jer si otišao; možda jer sam ostala; možda jer je to bio jedini način da bacim veo prašine preko boli, to što sam bacila veo prašine preko sjećanja. Nije to bilo čak niti svjesno; došlo je samo od sebe. Sjećam se samo nas iz vremena prije boli, prije nego je tvoja kudrava glava klonula pod puščanim zrnom. Pet ljeta potom se više ne sjećam,“ reče Ama.
„U predvečerje, kada silina sunčevih bodeža otupi, a tek prije rojenja komaraca, izađem vani da stojim s vremenom. Tada smo potpuno jednaki, nas dvoje – u pokretnom stojanju. Tko zna tko je od nas dvoje stariji, i čije sjećanje duže seže. Oboje, ipak, bezdušno prolazimo, besramno gazimo minute i kalendarske brojke, bez pogleda unatrag obećavamo kule i gradove, bez srca prolazimo kao da to ništa prije nas nije bilo. Jednom dnevno se sastanemo da pokretno stojimo jedno drugom uz rame, u predvečerje, poslije sunca a prije komaraca što se roje,“ reče Glen.
„Dani mi katkad mirišu na četrnaesti juli, na noć kada smo glave naslonili sa dvije različite strane jastuka a ruke nam bijahu tako blizu jedna drugoj da su nam se aure milovale. Tu noć smo jedno drugom rekli ‘volim te’ više puta nego ikada; tu noć smo se razišli, otišli svako na drugu stranu; osim tvog života, ništa se od te noći nije promijenilo, ugasilo. Prestala sam da pušim cigarete, znaš. Katkad slikam, ili bih željela da znam slikati, da se usudim. One stare knjige, sva moja beletristika, služe kao kuće moljcima. Ne mogu ponovno da ih čitam, vala. Nove ne kupujem. Svakodnevnicu popunjavam pretjeranim razmišljanjem. Ono mi je dalo visok pritisak i višak kilograma. Pamćenje mi je postalo veoma kratkoročno; život dijelim na jučer i danas. Nostalgično ne govorim ni o čemu više. Smijem se jer ne želim da plačem. Zaboravljam jer moram. Ako itko pita za tebe onda sam to ja, ponekad, kada drugi pomenu to i to, pa se sjetim. Onda samu sebe propitujem, maštam, i zaspim valjda tako. Četrnaestog jula čistim već počišćenu kuću, dva puta perem jednu te istu odjeću, mijenjam zemlju u svim saksijama sa cvijećem, sve dok od umora ne zaspim. Noć četrnaestog jula prespavam i zaboravim da je dio kalendara. Ostatak godine ubjeđujem sebe kako sam sve poboravila, i katkad – uzdišem,“ reče Ama.
„Odem, bez da i pogledam unatrag. U odlasku povrijedim druge, ali ožiljke nosim na sebi. Oni ponekad krvare; sve bih dao da bar nešto osjetim. Ali propao sam kroz vrijeme i lupio o dno bezdana. Za takvo što ne postoji lijek,“ reče Glen.
