***
Dragi Danilo,
Ako mi odnosiš dan, zašto mi ne odneseš i noć? Danju se kao baloni od sapunice nižem sa minute na minutu i u tome odlutam daleko od života koji me u noći sustigne i prikliješti između iznurenosti i čekanja.
A šta čekam? Klatim se na liniji razdvajanja odustajanja i neodustajanja, i pitam se svakog časa šta vrijedi misliti o nečemu što nikada nije dobilo vrijeme da se razvije u svoj konačan oblik. Zamrznuta, kao pup koji se nikada ne otvori, naša spona čeka i u tome polako nestaje.
Ne znam ni sama kome sve ovo pišem… samo želim isprazniti glavu, po stoti puta se iznova pitati ista pitanja na koja mi nitko osim tebe samoga ne bi mogao odgovoriti, a ti mi već dugo ništa ne govoriš, niti se srećemo… Valjda je papir jedino što trpi sav gnjev i umor koji nosim u sebi, jer nakon svega polako nestajem i gubim glas, a nemam kome niti da se požalim. Toliko tereta i toliko samoće previše je za bilo koga.
Tvoja,
Dragica
***
Kada ste samohrana mama petnaestogodišnjeg sina, i kada na grbači još nosite bolesnu majku, imate li prava i volje misliti o ljubavi? Kako preživjeti samoću između prozora i vrata? Prije nekoliko mjeseci majka mi je doživjela moždani udar, pri čemu je izgubila sve motoričke sposobnosti desne strane tijela. Danima sam znala samo plakati. Potom više nije bilo ni suza. A moj Nešo, moje malo sunce, bio mi je jedina radost. Gledati majku koja je cijeli život bila tvoj oslonac kako se pod točkovima okolnosti pretvorila u jedno maleno, koščato stvorenje kome je gotovo oduzet život, nije bilo nimalo lako. Možda sam se tako, nakon višemjesečnog neprestanog rada danju, i nespavanja i plakanja noću, i vratila ideji da i meni treba netko da na čas brine o meni.
Godine nose bore i salo na bokovima, ali ne oduzimaju od srca; ljudsko biće ne gubi sposobnost da voli, štaviše, kako godine odmiču potreba da se osjećate voljenom raste. Vjerovatno jer ste sve usamljeniji. Jasno mi je da neki uspiju preobraziti svoju potrebu za blizinom drugog bića tako što se usredotoče na vlastito potomstvo, no premda obožavam svog Nešu, žena u meni nenadoknadivo žudi za blizinom muškarca. Možda je priznati to sebi najteži posao. U srcu nosim čežnju i prazninu; s vremena na vrijeme ispune ih nakratko izvjesni Darko, Mirza ili Tomislav. Mnogo češće ponovno zapne na Danilu. Danilo je moj zid i čekanje. On je najdivniji muškarac koga sam srela, i najgori izbor muškarca kome sam odlučila dati dio svog života.
Ne znam, poznajemo se godinama. Prije ovoga s majkom, imali smo nebrojeno mnogo malih susreta, planiranih i slučajnih. Bilo je dana kada sam mislila kako sam konačno našla sve ono što sam tražila, a onda opet što zbog moje vlastite nesigurnosti, što zbog proste istine, čuješ neke priče i počneš u sve sumnjati. Ne smatram da je preljuba neviđeni horor, smatram da ljudi prosto imaju drugačije prioritete i afinitete. Mene su zapali oni stroge odanosti i predanosti. Znam da neki imaju potrebu zadržati svoju slobodu pošto–poto, i da trajno vezivanje njima ima prizvuk okova i lanaca; meni samo trajno vezivanje pričinjava unutarnji mir. I tu smo se ja i Danilo razilazili.
Nikada ga nije držalo mjesto. Prevoznik po profesiji, i u bukvalnom smislu u svakom trenutku bio je negdje drugo. Da smo živjeli stotinu života, stotinu bi se puta mimoišli, čini se. Posljednji puta smo se čuli prije majčine bolesti, kada ja više prosto nisam mogla podnijeti da ga dijelim s drugom. Cijela ta situacija s majkom, Nešine školske obaveze, kao i moje poslovne, učinile su da sve drugo zapostavim. Danilo je ostao potisnuta ideja negdje u pozadini; ljubav je, pogrešnog li izbora, postala najmanje bitna.
***
Dragi Danilo,
Već tri sedmice ne dolazi niti san, niti duševno olakšanje. Pogrešno sam procijenila svoju snagu i emocionalne potrebe. Navečer, kada se svi utišaju i ostanem sama ispred bijelog ekrana, koji koristim kao lampu da si olakšam kretanje, ispijam šoljicu za šoljicom crne kafe bez šećera i pišem ova pisma koja ti nikada neću poslati. Pišem ih zbog sebe, da se sastavim, sakupim raspršenu i centriram, svedem na barem jednu česticu za koju sa sigurnošću mogu reći da je tu i da obitava na 44°83′ geografske dužine i 20°50′ geografske širine, u Beogradu.
Ljeto je prošlo. Ove oktobarske noći, samo protkane nekim žalom za toplotom koja maše u odlasku, ne prijaju. A gdje li si ti? Da li si barem ti sretan?
Mrzim situacije, ljudima ne zamjeram. Bili smo toliko različiti, a toliko se magnetično vezali. Kosmos se katkad i prevari u procjeni; šteta je samo da mu se baš na meni zalomilo, u više navrata. Sudbovanje mladog i neiskusnog boga, ili jednako nespretni prsti njegove družice. A kao doba je vodenjaka, vjerovanje u bogove ili u žireve vrijedi isto – ništa. No, izmislim si ovako svako malo neko božanstvo; lakše je za sve kriviti nekoga kada te život natovari, ovoliko koliko je mene, sepetima svega što nisi nikada poželjela postati.
Ni ova pisma ne pišem tebi! Pišem ih ideji tebe, nekom Danilu koga sam u njegovom najljepšem trenutku postojanja učahurila u kukuljicu sjećanja. Ta kukuljica možda je puna unutra, a možda i prazna. Možda si se davno razvio i prevazišao njen oblik, ne znam. Ali toj čahuri pišem riječi i žalim se o mladom i nespretnom božanstvu kosmosa koje je u svojoj nesnazi potčinilo mene cijelom bremenu nedaća. Nije to ni karmički dug, niti bilo kakva zla kob; to se samo bogu omaklo.
Tješim se tako.
Vazda tvoja,
Dragica
***
Mama se veoma sporo oporavlja, ali doktori su rekli da uz uporan rad ima dobre izglede da u dogledno vrijeme povrati funkcionalnost desne strane i do 80%. Međutim, do tada će proći mjeseci, a moj život već dugo ne donosi nikakvo duševno olakšanje; osjećam da napredujem koliko i puž koji se cijelo proljeće penje uz stablo zbog prvog lista kojeg je spazio, ali koji će dok se on konačno dovuče do njega pasti s grane i puž će ostati stariji za cijelu jednu vječnost, bez da će njegova htijenja dobiti uporište i nagradu. Penjem se, ali ne vidim smisao.
Nešo je dobro. Zlato moje; marljiv je đak i pazi na času. Čula sam da Danilo izlazi „Kod Vuka“; tamo smo nekada skupa izlazili. Ali nije se libio tamo dovoditi i druge žene koje je imao u različitim razdobljima našeg ljubovanja. Trebale su mi doslovno sedmice predomišljanja prije nego sam odlučila da mora otići iz mog života, i sada kada je napokon otišao, sve što želim je da se vrati. Ali to su ona svakodnevno priželjkivanja da će netko koga voliš samo tako da te se sjeti i javi se, no takvo što se skoro nikada ne desi.
Mnogo više sam ostala odana osjećanjima koje sam za njega gajila i sada dane provodim gledajući unatrag umjesto negdje naprijed. Ali ne vidim u tome ništa pogubno. Ljubavna razočarenja me ne srozavaju u apsolutno očajanje; nikada se nisam zbog raskida povlačila u sebe i gradila zidove od drugih. No, Danilo mi je ponudio jedan poseban svijet uz sebe; bilo je lijepo i raduje me da mislim o nama, makar nam se karakteri i poimanja vjernosti mnogo razlikuju. Gdje li je samo sada?
***
Mili moj,
Mnogo te sanjam u posljednje vrijeme; uvijek sličan san. Hodamo u nekom parku i snijeg škripi ispod čizama. Ti bacaš pahuljice u zrak, u hvatima; padaju mi na obraze, i na usne. Skidaš ih i topiš prstima, i govoriš nešto što ne razumijem, svim silama se trudiš da mi to objasniš, ali kao da pričamo na nekim različitim jezicima… Potom se probudim.
Razočarenje tek uslijedi; frustracija nad nerazumijevanjem prerasta u frustraciju nad buđenjem. Obično je tad već pred zoru. Pred zoru je tišina u krevetu nesnosna. Prevrćem se i posteljina šušti. Tvoj dah je sa jastuka iščezao, miris tvoje kose isto tako. Ostala je samo ulubina na kojoj ti je glava počivala. Od nje se dan počne osipati, i potom do noći u potpunosti izmrvi i nestane.
Volim te,
D.
***
Očekivala sam neki plamen, ali sedmice su prolazile hladne i okamenjene. Ponegdje neka sjenka se pomakla, i zastala; prozorska zavjesa se pomjerila, kao rukom, i opet vratila u stajanje. Pisala sam i brisala napisano, o nama, i u tome uništila papir debelim brazdama oljuštenih gumom od grafitne im patine.
Jedan od tih posao-mama-nespavanje-spavanje-posao dana, dok sam gulila krompir za ručak i gledala polu-prisutno u brdašca što su se pružala iza prozora, na mobilni telefon došla mi je poruka. Ruke su mi bile smežurane i prošarane bijelim tragovima kojima je sok iz prijesnog krompira putovao preko kože. Uzevši mobilni u ruke njime sam zamrljala i ekran. Očistila sam ga rubom košulje i pogledala u čudu. Iznad kovertice pisalo je „Danilo“.
***
DRAGCE, V RUSIJ SAM, V SIBIRU.
VOZIO SAM KAMYON I DOŽIVYO
NESREČU. STANYE TEŠKO.
PORUKU PIŠE BOLNIČARKA.
LYUBIM TE. –DANILO
***
Dragi Danilo,
I cvijet se najviše otvori prije nego zgasne, prije nego mu latice otpadnu i spuste se na tlo, u polušušnju. Ne znam šta sam tačno osjetila danas. Kao da si nakon dugo vremena naišao ulicom dok sam neobavezno šetala s prijateljicom, i kao da sam te zagrlila (baš taj, dugo očekivani zagrljaj, mjesecima zamišljan, isto toliko dugo pripremane ruke i grudi da te dohvate i upiju); i potom kao da je u tom zagrljaju sve nestalo, kosa ti se manje sijala, lice izobličilo, izgubilo ono čime sam se hranila; ruke mučno stupile u dodir, šake potapšale ramena kao u prolazu, kao nekoga nevažnog.
Cijeli taj osjećaj izgradila sam, nehotice, od jedne molećive poruke čovjeka sa smrtne postelje. Čovjeka koga sam voljela, volim, ili više i ne; ne znam. Da si se samo javio trenutak prije nego si postao rob krevetu, potražio me kao žudnju a ne kao utjehu – i dalje bi sijao u tmici moje sobe kao svijeća, bio MOJ Danilo. Ovako si tuđi ili ničiji; ovako ti mogu dati samo sažaljenje, nikako ljubav.
-Dragica-
***
Poželim da sam katkad okrutna, ali za okrutnost mi nedostaje odlučnosti. S tom se osobinom nisam rodila, ili ju nisam stekla. Tamo gdje bi trebala da obitava nalazi se suosjećanje. Odupirala sam se, u prvim satima, pogledati prema turobnim modrim planinskim vrhovima, prema užarenoj crvenoj lopti na zalasku. Odbijala sam dobročinstvo voljenom čovjeku, cijele sate prije nego sam poklekla. Za sve sedmice koje me nije grijalo našla sam opet snage da pogledom punim razumijevanja ispratim užareno sunce na počinak. Pregrizavši jezik, nazvala sam se „njegovom“ Dragicom u odgovoru na semiotičke vapaje s onu stranu svijeta.
***
KAKOB IZJEGO AVTOBUS, SLETYO
SPUTA. SLOMYO RUKE I NOGU,
POVRJEDYO KIČMUU.
BOJIM SE.
***
Danilo. Riječ na koju više ne sabirem tišinu sa površine svojih noćnih samovanja. Nekad sam to činila kao kad u podrumskoj zapuštenoj sobi štapom vrtite i motate paučinu, kao na špulu šivaće mašine. Ali nit za ušivanje svojih nemira naučila sam da ispredam sama; možda me on potaknuo kad je naposljetku postao kao neobran orah, koga je ljeto mašilo i koji osuđen da završi nikako drugačije nego kao prah, izražava tako žal za nikada doživljenim dodirom ruku kojima se nadao da će doći u svojoj zrelosti, gordo očijukajući u ljepoti i mladosti. Sve je prošlo. I da bar možemo ukukuljiti sreću u trenutku dok se vrti, lebdeći iznad glava, poput pauka ju sačuvati u jednom uglu sobe za neka druga vremena, ali sreća je samo trenutak, bljesak koji nas zaslijepi i koga se potom samo sjećamo.
***
Dragi Danilo,
Nakon ovog pisma zatvorit ću debelu kovertu i odložiti ju u ladicu. Možda ćemo se opet sresti; radije bih da se to pak ne desi. Daljine su ljepše…
Budi mi zdravo!
-Dragica-
***
Protekle sam sedmice provela riječima vidajući rane jedne sibirske daljine. Uvjeravala sam ga kako će sve biti isto kao prije kada se jednog dana oporavi i vrati. Lažna nada milosrdna.
Mislim da sam u jednom od tih trenutaka pronašla svoj smiraj. Ne znam kako se tačno, niti kada, desilo, ali se desilo. Konačno sam dotaknula jednu istinu koju mi je život dugo naguravao pred nos, ali sam ju ozlojeđena, shrvana, ili pak samo umorna od svega uporno previđala: tovar koji ti se na leđa navali možeš, želiš, ne možeš ili nećeš ponijeti. Sa dva bolesnika, petnaestogodišnjim djetetom, poslom i ostalim, onim sitnijim stvarima mogla sam se, željela, nisam mogla ili nisam htjela nositi. Svako od tih nosilo bi neku vrstu pravdanja – da sam željela ili mogla, pravdala bih se i sebi i drugima za neuspjeh koji bi uslijedio; da nisam htjela ili mogla, pravdala bih se samo drugima. Ali život ne treba da se svodi na pravdanje. Očekivanja si namećemo i sami, a nameću ih i drugi.
Ah, (i ovdje sam se prisjetila onog stiha Mike Antića koga sam uvijek voljela, ali čije mi je razumijevanje katkada uspijevalo pobjeći; kao da sam ga nekim danima shvatala apsolutno, a nekim voljela samo jer je, tako eto, lijepo zvučao) „I uvek samo sebe imamo. I san pun želja, nedorečen.“ Jer sve će proći. Bit ću uspješna ili manje uspješna majka svome Neši. Ali Nešo će me uvijek, bez obzira na malene greške – voljeti, i ja njega. Jednako tako i manje ili više dobra slika kćerke ili bivše ljubavnice, mami i Danilu. Mogu li biti svoja, ili ne; želim li ili neću?
Na koncu, kao i hiljade drugih Dragica, koračam životom i slušam eho svojih koraka, mijenjam se ili katkad stojim na mjestu kao Svantevitov stup sa svim svojim licima; možda sam samo za mrvu suosjećajnija, ili malo više volim ili patim. Ali odgovori su uvijek bili u meni, samo se ja nisam bez muke naučila slušati glas koji je uvijek mrmljao u pozadini, kao pruga za vozom.
Fotografija: Emina Kadunić
