Stevo Grabovac: Mulat albino komarac
Mulat albino komarac redalica je koju poznajemo iz Nirvanine pjesme Smells Like Teen Spirit snimljene 1991., u godini kad je Stevo Grabovac (Slavonski Brod, 1978), autor romana istoimenog naslova (Banja Luka, Imprimatur, 2019), na pragu tinejdžerske dobi, dok se istodobno oko njega raspada sve što je dotad poznavao i volio. U Grabovčevom romanu nalazimo upravo jednog takvog trinaestogodišnjaka očiju punih svijeta koji još nije dospio razumjeti, a on se već silovito urušava. Baš to, sraz ultimativnog napretka metaforiziranog u razvoju zdravog, pametnog, oštrookog dječaka i jedva shvatljivog, ali zato nezaustavljivog i sveopćeg propadanja moralnih i materijalnih vrijednosti Stevo Grabovac raspisuje u svom romanesknom debiju. Čini to eliptično, ponegdje poetično, u minimalističkom prosedeu, svedenim, dobro odmjerenim rečenicama.
Svoj prvijenac Grabovac dijeli u šest kraćih cjelina kako bi ga orahlio, također ne bi li lakše ovladao vremenom zgusnutim oko ratnih zbivanja, stoga u romanu nalazimo fragmentirane i akronološki redane opise razdoblja prije, za vrijeme i poslije rata. Izgleda da smo svi mi s ovih prostora rođeni između dva rata, a zbog učestalosti ratovanja desetljeća nakon Drugog svjetskog rata predstavljaju za nas doba traume. Mulat albino komarac klasificiran u najširem smislu kao generacijski roman žanrovski je ustvari poprilično heterogen, pa tako zahvaća kategoriju autofikcionalnog romana, bildungsromana, obiteljskog romana, antiratnog romana, posttranzicijskog, čak distopijskog narativa, ali iznad svega, tzv. traumatske književnosti.
Roman se otvara u anegdotalnom tonu pri čemu se pripovjedač iz prvog lica autoironijski pozicionira kao inertan, dekintiran i blago zapušten lik koji lovu za hranu mora žicati od svoje poduzetne tetke. Dok u uvodnom dijelu naslovljenom Kineske lutke mladić, naoko drzak, iščekuje tetkinu milost u njenoj improviziranoj radnjici sa švercanom odjećom, Debeli, njegov tetak, tjera ga da mu iz trgovine nosi kiselu vodu i pomogne premještati lutke za izlog od kojih ovaj ima fobiju. U tom trenutku čitatelj još ne zna koja je geneza nepovoljne životne situacije u kojoj zatječe središnjeg protagonista, stoga ovu minijaturu doživljava vrlo komičnom, no to je otprilike prva i zadnja takvog predznaka u romanu, jer nadalje nam slijedi postupno i nepopravljivo zatamnjenje slike.
U drugoj cjelini naslovljenoj Kosa anđela, dah djeteta, kao još jednoj posveti Nirvani, kadar se s individualne i užeobiteljske razine širi na općedruštvenu, odnosno na malomještansku zajednicu neimenovanog industrijskog gradića u nestajanju, pa se tako fokus ja-pripovjedača s njega samog prebacuje na njegove prijatelje. U objema dosad spomenutim epizodama Grabovac realno vrijeme određuje kao poslijeratno, njegov narator prisjeća se prijeratne jednostavnosti življenja i tako indirektno povlači paralelu između dviju oprečnih dimenzija, nekih sretnijih dana i ratne agonije koja će uslijediti. Pritom, sasvim usput, posvuda zamjećuje manifestacije društvene propasti, svjestan da od toga neće biti izuzet ni on: „Sve je više ludaka u ovom gradu… Dođu odnekud s proljećem… (56) / Uskoro neću imati šta da jedem“ (57) itd.
Treća cjelina od kraja, Mulat albino komarac, vraća nas na prapočetke pripovijesti, slijedi nam fabularno premotavanje u 1978. godinu, dok je naš pripovjedač u inkubatoru, a Jim Jones sa svojih 909 sljedbenika izvršava kolektivno samoubojstvo. Pripovjedač obzirno i postupno uvodi analepse koje nas iz posttranzicijskog čemera transponiraju u neposredno predratno i ratno doba, primjerice, kad kao trinaestogodišnjak kroz rupice na spuštenim roletama promatra kako nepovratno iščezava život kakav je dotad jedino poznavao. A onda još jedan temporalni pomak unazad, momčić sad ima jedanaest, prvi je dan škole, u petom je razredu i dobiva predmetnu nastavu, no to nije jedina promjena koja će ga zadesiti. Uzbune, stari madraci koji su u skloništu rezervirani za djecu, dječakov otac koji odbija napuštati stan kad se oglase sirene i djevojčica u koju se mali zaljubljuje baš ondje dolje, pod zemljom, uz zvuk zujanja satova za mjerenje potrošnje električne energije, a ona će za koji dan otići i on je više nikad neće vidjeti. S takvim iskrzanim slikama djetinjstva, istovremeno slatkastim i trpkim, Grabovac nas nježno, ali čvrstom rukom gurka prema dolje, u tamu, do redom trećeg poglavlja naslovljenog Miris sumpora, apokalipsa.
Autor i ja te 1992. ne znamo jedno za drugo, živimo na udaljenosti od dvjestotinjak kilometara, ali generacijski smo bliski, događaju nam se slične stvari; ni moj tata kad se oglasi opasnost ne silazi u sklonište, i ja se podruma pod uzbunama sjećam kao snažnog socijalizacijskog i gotovo idiličnog prostora, Mister No kao i njemu najdraži mi je Bonellijev strip. A onda nagli rez u mom nostalgičarskom i identifikacijskom iščitavanju, stranica 67. točka je loma koja čini supstancijalnu razliku između tih dvaju odrastanja, čitateljičinog i protagonistovog, tu se nevina coming of age pripovijest izglobljuje i nadalje ispisuje kao narativ traumatskog iskustva.
Pa tako dok, recimo, ja unatoč povremenoj zračnoj opasnosti, uznemirujućim vijestima i zabrinutosti odraslih mirno krećem u šesti razred, taj moj vršnjak, neimenovani fokalizator, ulazi u prljavosivi kombi, a onda se s mamom i tatom, kojeg su muškarci u maskirnim uniformama nešto ranije odveli u nepoznato, gubi u košmarnom mraku mjesta „na kojem se ne smije plakati“, a gdje će provesti možda tek nekoliko dana, ali će zato ondje ostati bez čitavog svog dječjeg života. Dječak zamišlja da je strip junak iz Manausa ne bi li blokirao zvukove i scene svireposti oko sebe, a ja izbezumljeno razmišljam o tome kako nisam znala da je u logorima bilo djece, dok mi se pred očima u chiaroscuro pretapanju izmjenjuju izblendani kadrovi, naoko nasumično izrezani, ali ustvari itekako pažljivo kolažirani prizori iz logoraške ‘rutine’ čiji sudionici nerijetko ostaju sfumato ili off screen, no i tako zamućeni ‘snimci’ u koloritu niskog ključa emocionalno nas poklapaju, gotovo fizički utucaju, dok jeza probija kosti. Autor se sklon zadržavati na naizgled benignom ili barem podnošljivom detalju izoliranom iz šire slike, no upravo takav pristup na čitatelja djeluje brutalnije od epskog dokumentarističkog opisa. Nabacuju se natuknice poput ‘gradski stadion’, ‘tribine’, u posve nelogičnom i neprihvatljivom kontekstu (zarobljeništvo) što nas dodatno zastrašuje, a tu su i naoko nehajno nanizane epizode iz te nadrealne, abnormalne svakodnevice: „Čije ime pročitaju taj se mora javiti i reći: tu sam. Moja majka ne čuje kad pročitaju njeno ime, pa je ja munem rukom da se javi.“ (99)
Atmosfera neizvjesnosti i straha, okrutnosti i sveopćeg ludila ojačana je u tekstu muzikom, ljudi odlaze u kolonama, pucnjava se izmjenjuje s primirjima, razmjenjuju se zarobljenici, pa onda i mrtvi, i tako ukrug, uz rokersku zvučnu kulisu. Evo jedne vinjete koja oprimjeruje rečeno: petnaest im je godina, pripovjedaču i njegovim prijateljima, čekaju da se struja nakratko vrati najviše kako bi mogli zajedno slušati presnimljenu kazetu Nirvane. Završne stranice, u pretposljednjoj cjelini naslovljenoj Pokojni, s jedne strane inventariziraju uspomene, bilježe hodogram preživljavanja, s druge nude jedini mogući spas mladićima poništenih egzistencija, iscjeljenje glazbom i književnošću.
Junak ove priče otima se i hrli prema samoraspadajućem, implodirajućem svijetu, ali nalijeće na zid, jer horizonta, perspektive nema. Ja sam budućnost, da li ti se sviđam, kao da ječi kroz poglavlja koja su ukotvljena u pripovjednu sadašnjost, pripovjedač je sada 26-godišnjak, sam je na svijetu i hamsunovski gladan, svega i u svakom smislu, a život mu se okončao i prije nego li je i počeo. Nalazimo, dakle, rezigniranog čovjeka, na početku životnog puta, a koji već svodi račune; mlad je, a star, živ, a mrtav, okružen ljudima, a jezivo usamljen – njegov mali privatni pakao sinegdoha je sveopće kataklizme.
Mulat albino komarac intimistički je ‘film jednog lika’, nelinearna kronika njegova abortiranog razvoja i konačnog osobnog sunovrata koji se finalizira u bezdomnosti kad se povlači u Kuću izlazećeg sunca, kako glasi i naslov završne cjeline, u straćaru na kraju grada, a koji u svojoj suštini ionako više ne postoji. Ipak, ta i takva priča nije lišena pomaknute komike, pa ni nade, jer promatrač-pripovjedač-protagonist kao da misli – sve dok dišem, šanse ima, male, ali ipak, ako i ne za napredak, onda za kakvo-takvo samoodržanje. Stevo Grabovac svog dubinski oštećenog junaka skokovito bacaka iz odrasle fokalizacije u djetinju, takvom dvostrukom pripovjednom perspektivom postiže stanovitu objektivnost, a ujedno uspijeva izbjeći onaj eksploatacijski, ispovijedni, autoterapijski prizvuk. Grabovac je sjajan u mikrosituaciji, živom opisu, ali i široj kontekstualizaciji epizodnih zbivanja, i to zahvaljujući visokopotentnom dijalogu i (crno)humornom tonalitetu koji zadržava, bar u tragovima, čak i u najturobnijim pasažima. Preostaje na kraju kratko zaključiti, Stevo Grabovac ispisao je tihu i naoko jednostavnu, ali zato autentičnu, lijepu i doista važnu knjigu.
