Narativni ustroj aktualnog, redom drugog romana pjesnika i prozaika Drage Glamuzine (1967) naslovljenog „Drugi zakon termodinamike“ (V.B.Z., 2021; Buybook, 2021) uspostavlja se na suptilnom izvrdavanju čitateljskih očekivanja što ovu isprva mahom monološki, kasnije naglašenije dijaloški pisanu prozu vitalizira, a onda na ključnim mjestima fino zateže. Za primjer, pripovjedna napetost proizlazi iz statične, a istodobno verbalno i emocionalno dinamične događajnosti jedne neformalne društvene zgode. Prilika je u suštini opuštena, kako to već kućni tulumi jesu, ali u ovom slučaju samo nominalno neopterećena i ugodna. Okupljeni na početku dokono čavrljaju da bi završili u vrlo angažiranom, prema kraju i polemičnom razgovoru, povjeravajući si međusobno intimne, ponegdje i zazorne epizode iz najdublje privatnosti koje se dosad, premda se dugo i dobro poznaju, nisu jedni s drugima usudili podijeliti. Iz takve ekstremne i neočekivane intimizacije izrodit će se štošta, nelagoda, konflikt, olakšanje, katarzični efekt, pa i potencijal za zacjeljivanje nakon davne traume. Istovremeno, seksualne eskapade ostaju tek predmetom pripovijedanja, gotovo se ništa u tom smislu te večeri neće dogoditi, što jest izigravanje žanrovskih postulata, također i priželjkivanja čitatelja, no zasigurno mudra autorska odluka.
Povod subotnjem druženju skupine prijatelja, većinom kolega iz izdavačke branše, ambijentiranom u vilu na jednom od elitnijih zagrebačkih brjegova, selebriti je uzvanik koji nikako da im se pridruži. Jonathan Franzen se, istina, nakratko ukazuje uz bazen, u filozofsko ornitofilskoj minijaturi s bijelom angora mačkom, da bi se potom, nakon što je inicijalno poslužio kao povod za okupljanje, sa svojom prevoditeljicom nepovratno izgubio u zagrebačkoj noći. Neizvjesnost ponovnog pojavljivanja američkog romanopisca izaziva uzbuđenje, ali i uspavanost kod četrnaestoro gostiju nehajno porazmještanih u dnevnom boravku građanske kuće na Šalati. Prostornom zadatošću ostvarena je komorna, mjestimice i klaustrofobična, ali iznad svega intrigantna teatarska situacija.
Raznorodna postava Glamuzininih protagonista kao u kakvom off kazališnom komadu sumračnu scenu dijeli sa svojom publikom. Na svakog od njih bar jednom će pasti snop svjetla pa sporadično osvijetliti i čitatelja, odnosno ovdje bi to prije bio gledatelj. Toliko je ta mizanscena jasna, pregledna i opipljiva, komunikacija direktna, interaktivna i zgusnuta da se praćenje ulančanih poglavlja promeće u intenzivno vizualno i auditivno iskustvo, pa bi se onaj koji čita lako mogao zapitati kad će na njega doći red da iznese „svoju istinu“. Čitatelj je postavljen, ili možemo čak reći priveden, na najprominentniju promatračku poziciju, takoreći aktivno uključen u zbivanje i to bez mogućnosti uzmaka, čime je defoltni čitateljski voajerizam doveden do ekstrema. A sve to zahvaljujući dokumentarističkim deskripcijama, počesto sličnim didaskalijama, slijedom čega najizravnije svjedočimo samoizlažućim istupima likova, toj opčinjavajućoj, u isti mah za mnoge i uznemirujućoj polifoničnosti.
Napredujući kroz prostorno izrazito preciznu (doslovno u svakom trenutku znamo tko se od sudionika gdje nalazi), to jest sceničnu prozu od stotinu i pedeset stranica, kroz radnju od svega desetak nabijenih sati, gdje će se jedna relaksirana proljetna večer učas preliti u ljepljivu noć, ne jednom sam pomislila, Glamuzinina inscenacija ultimativna je mora svakog introverta. Takvih na tom partiju itekako ima, a opet, baš kako su nas navikli horori o ukletim kućama gdje magnetizam opsjednutog prostora zatočenike – dugo nesvjesne opasnosti – sprječava da pobjegnu, tako ni u ovoj, uvjetno rečeno, talačkoj krizi, bijeg nikome nije opcija.
Nešto je hipnotično, mjesečarski nestvarno u slici skupine bliskih ljudi izoliranih u praktički ostakljenoj sobi s pogledom na Zagreb, dok baš oni takvi, obrazovani, karijerno ostvareni, ali privatno tek djelomično realizirani ljudi srednje dobi reprezentiraju vibrantnost grada, onaj liberalniji, ponešto privilegiran građanski sloj. Na okupljanju nedostaje Franzen, autor koji se u svojim prozama drčno hvata ukoštac s velikim temama ljubavi i slobode, zato njih četrnaestoro, kao svojevrsni omaž njegovim monumentalnim pripovijestima, od sumraka do zore raspredaju o vezama i gubicima, žudnjama i fatalnim pogreškama.
No, kad točno nastupa ta točka loma gdje se benigna sjedeljka distorzira u kaos alkoholnih orgijanja i ekshibicionističkih logoreja, u društveni eksperiment koji prisutne, nepripremljene na ono što slijedi, čupa iz zone komfora i kući ih otpravlja kako koga, polomljene ili pak zadovoljene? Neće tu biti nasilja, svađa ni tučnjava, neće biti ni izvanjske prijetnje kao, recimo, kod Hanekea, tu pogibelj vreba iznutra, iz nesređenih osobnih okolnosti svakoga od njih, iz kompleksnosti njihovih međusobnih odnosa. Triger je naoko bezazlena psihološka zabava, nalik tinejdžerskoj igri istine, jer kao razbibriga večeri spontano će se iskristalizirati pričanje priča. Sve izrasta u cjelonoćni storytelling maraton i to, važno je naglasiti, testimonijalnog tipa, jer svatko mora ispripovijedati nešto osobno, autentično, dotad tajno. Tu se društvance počinje urušavati, dolazi do entropije sustava i eto nas u drugom zakonu termodinamike.
Time zabava u kući književnog lika Zorana Ferića postaje poprište nečega između „Dekamerona“ i talijanske buržujske dramedije „Savršeni stranci“ („Perfetti sconosciutti“, 2016), ali usprkos referencama na već odživljena književna ili filmska iskustva Glamuzininu priču proživljavamo kao sasvim svježu i originalnu dramsku situaciju, koja se odvija unutar jedinstva mjesta, vremena i radnje, sa striktno ograničenim brojem likova. U zatečenu konstelaciju, među pisce, urednike, novinare, ali i pokoju znanstvenicu, s malim zakašnjenjem upada Sven. Na spomenutom ispovjedničkom zadatku inzistira ovaj hiperaktivni enfant terrible, što će i biti otponac radnje. Ispun romaneskne konstrukcije dogodovštine su koje svatko iz društva odabire ispričati. Ono što će pak dodatno intenzivirati doživljaj teksta razmišljanje je o tome što su sve ti ljudi odabrali prešutjeti.
Zaigrani pridošlica, znači, prisutne, a to su pretežno bračni i ljubavni partneri, sadašnji ili bivši, u 40-ima i 50-ima, bez većih problema upetljava u riskantne monološke replike, provokativna dijalogiziranja, sitna koškanja i ozbiljne prijepore. Sveopća kakofonija i rastuće tenzije potfutrane su eklektičnim izborom supstanci i glazbe. Sven kao pokretač, pa nadalje i akcelerator zbivanja pomiče atmosferu, izvrće sobu, mijenja tijek večeri, a on će, zajedno s pripovjedačem, i najprije otići s tuluma i tako zatvoriti priču. Sjećanje na knjigu vezat ćemo ponajviše uz njegovu karizmu, njega ćemo prepoznati u skoro pa letećem liku na modroj, izuzetno uspjeloj naslovnici Vanje Cuculića za V.B.Z.-ovo izdanje, u njemu ćemo iščitati posvetu književnika i urednika Glamuzine Bekimu Sejranoviću, njegovu izgubljenom prijatelju i autoru.
Vratimo se igri. Igranje implicira da u pitanju nije obaveza nego gušt, a tom se neobaveznošću prisutne neizravno prisiljava da se prema nametnutom zadatku odnose s vedrom nehajnošću, jer želi li itko etiketu neduhovitog i asocijalnog party poopera? Niz je razloga što taj infantilni, a zapravo blago dijabolični prijedlog nije momentalno odbačen uz superiorni „ma daj, pa nismo klinci“ podsmijeh. Nečija potreba da se izloži i šokira, da vidi reakciju, čuje komentar i tako valorizira svoje iskustvo kao izvanserijsko, jer događaj dobiva na vrijednosti tek kad se s nekim podijeli, kad postane pričom. Ili pak osvetnička želja da se nekoga od prisutnih povrijedi, recimo aktualnog ili nekadašnjeg partnera. Ili moguće težnja za artikulacijom potiskivane traume pred zatvorenim, dobronamjernim auditorijem. Ili naprosto uzbuđenje konspirativnog dijeljenja nečega inkriminirajućeg s odabranima. Neki tu prigodu s ovim ili onim ciljem doista iskoriste kao ispovjedaonicu, neki se izvuku ispričavši tuđu priču, kakvu bezopasnu dogodovštinu iz djetinjstva ili poslovnu moralnu dilemu.
Zanimljivi su psihološki mehanizmi iza tih odluka, blokade koje nastaju pod pritiskom grupe, ali i inhibicije koje se tope, samopouzdanje koje proistječe iz kolektivne zaštićenosti, usto ohrabrenost, naravno jalovim, obećanjem da sve izrečeno ostaje među zidovima te sobe. Narator, čije se ime spominje jednom, i to uzgred u monologu jednog od gostiju, podsmjehne se odmah kako je ovo bogomdana prilika za svakoga tko traga za dobrim literarnim štofom. On naizgled sudjeluje u igri, a ustvari je podriva, jer progovara tek pro forma, dok u glavi zapisuje tuđa izlaganja kako bi fragmente njihovih života utočio u roman koji naposljetku čitamo. Ne možemo reći da vara, jer upravo njegova nesretna storija, ona o emocionalnoj hazarderiji na koju se odlučio da bi na koncu ostao bez svega, uvodi nas u vanjski prsten romana.
Karakterizacije su u ovako svedenom tekstu morale biti skicozne, a nijansirane, na prvu dojmljive i dugoročno pamtljive. U nekoliko poteza trebalo je oblikovati mesnate likove od kojih svatko progovara individualizirano, u svom registru, i rekla bih da je to zadovoljavajuće provedeno. Pojedince u romanu nepogrešivo razlikuje specifičnost njihove iskustvenosti i način na koji proživljeno pretaču u narativ, kao i efekt koji izgovorenim žele postići. Ono s čim sam pak imala teškoća imena su koja su ponegdje suviše slična, što je međutim problem s kojom se i realno susrećemo na većim okupljanjima pa se ni to u okviru verističkog imperativa koji si je autor nametnuo ne može smatrati manjkom.
Najsnažniji stimulans, više od alkohola i droga koje se redaju po stolovima, mogućnost je bar privremenog oslobođenja, potpunog demaskiranja, i to, kako se u datom trenutku čini, bez trajnih posljedica, razotkrivanja svoje mračne strane u situaciji koja nije (svako)dnevna, koja, dok noć preuzima dan prelazi s one strane realnoga. Progovaraju ti ljudi tako o stvarima o kojima, ako im je za vjerovati, do tada nikad nisu. S jednima suosjećamo, nad drugima se snebivamo, neki nas navode na promišljanje kako bismo postupili na njihovom mjestu, neki su duhoviti ili nenamjerno komični, neki su nam iritantni ili čak antipatični, neke nećemo zapamtiti, neke ni zamijetiti. Teško ih se, pokušamo li ih nabrojiti, sjetiti svih četrnaestoro, tako je uostalom i u životu, za razliku od literature u realnosti nemamo sposobnost svevideće širokokutnosti, percepcija nam je izlomljena i selektivna.
Svoj toj galami i metežu suprotstavljena je scena, u odnosu na ranije viđeno i odslušano, na prvi pogled prozaična, ali važna i u niskom ključu poetično izvedena, kao minimalistička metafora ne zaljubljenosti i autodestruktivnog mahnitanja, nego prihvaćanja, privrženosti i prepuštanja; ne erosa, nego agapea. Takva „prava ljubav“ utisnuta u umirujući prizor domaćina, Ferija i njegove supruge, kako spavaju držeći se za ruke dok u susjednoj sobi tutnji tulum, protuteža je svakovrsnoj iščašenosti koja suklja iz priča njihovih gostiju, nešto silno jednostavno i obično, a jedva dostižno.
Utopija sreće i „amour fou“, ljubavni i ljubavnički odnosi, osobni rasapi i emocionalni raspadi, tabui i transgresija, trajne su to poetsko-prozne preokupacije ovog autora, pa se njegove knjige motivski i tematski izlijevaju jedne iz drugih, kao što je to slučaj i s pričama u ovom romanu, i one se redom spontano povezuju u zaokruženu cjelinu. Zanimljiv je tu i moment intertekstualnosti, točnije autorova potreba za autoreferencijalnošću, tj. pozivanjem na vlastitu poeziju u svojim prozama. Neke od priča u ovom romanu raspisane su naime iz pjesama iz zbirke „Everest“, a istom metodom koristio se Glamuzina preklopivši zbirku „Mesari“ s romanom „Tri“, ondje je poetska narativnost uspješno transponirana u romanesknu naraciju.
Uvodna situacija u kojoj u realnom vremenu pratimo pripovjedačevo opraštanje od jednog bitnog razdoblja života, od sad već bivše djevojke i prostora koji je dijelio s njom, mogla bi funkcionirati kao zasebna proza, pogotovo uzmemo li kao ishodište antologijsku scenu njega kako rida na podu njene kuhinje. Iako bi melankoličnom atmosferom uvodnih odlomaka zatravljeni čitatelj volio da se to ishodišno poglavlje i u romanu dodatno raspisalo, treba priznati da je odabrani „minus postupak“ možda manje predvidiv i atraktivan, ali zato teži i za cjelinu daleko bolji put. Govorim pritom i o generalnoj autorovoj odluci da o destruktivnoj strasti koja oduvijek guta sve njegove junake i gura ih u ludilo piše strukturno minimalistički, sadržajno koncizno i emocionalno suspregnuto, a što su njegove osviještene strategije još od debitantske zbirke, od „Mesara“.
„Drugi zakon termodinamike“ opsegom je relativno malen, ali kompaktan i visoko funkcionalan organizam kojim dobivamo prividno lako čitljivu, ali pokazat će se, zahtjevniju, dvorazinsku priču. Mogli bismo mirno reći da ovdje imamo dva romana u jednom, naime, nakon inicijalnog čitanja za potpuno razumijevanje gotovo se nameće nužnost ponovljenog urona kad otkrivamo posve drugačiji sklop značenja. Dok prvi put kroz poglavlja tutnjimo halapljivo hedonistički kao kroz žanrovsku napeticu, žudeći da u sve segmente zagrizemo odjednom, u drugom navratu podvući ćemo se u dublje slojeve, polaganije, s dozom introspekcije, ali i respekta prema podtekstu. Ako prvorazinsko čitanje zaokuplja, zbunjuje, zabavlja, tek se na drugoj razini sagledava ukupnost književne vrijednosti ovog romana. Zaključno treba reći kako se peta knjiga Drage Glamuzine skladno uklopila u njegov dosadašnji tematsko-motivski cjelovit opus, kao apriorno pripadajući element nekog višeg autorskog plana, no detaljnije razmatranje njegove bibliografije tema je za novi tekst.
Drago Glamuzina, Drugi zakon termodinamike, VBZ, Zagreb, 2021. i Buybook, Sarajevo, 2021.
