Iako je te 2019. već imao objavljenu zbirku poezije, na mom čitateljskom horizontu Stevo Grabovac ukazao se neočekivano i niotkuda, debitantskom prozom. Poezija za koju saznajem tek kasnije razjasnit će štošta, zapanjujuću suverenost pripovijedanja i ekonomičnost teksta, ljepotu rečenice, sve redom kvalitete i ne baš spojive s početničkim romanima. Ako je „Mulat albino komarac“ (Imprimatur, 2019) bio bljesak autentičnosti, darovitosti, svakako i hrabrosti, roman melankoličnog, a još i više prijetećeg naslova „Poslije zabave“ (Imprimatur, 2023) dojmljiva je potvrda da ovaj autor misli ozbiljno, da književnost za njega nije hir nego život sam.
Oba romana neovisno o njihovim žanrovskim odrednicama čitala sam u horor ključu, a slično je ako promislimo, s mnogim naslovima suvremene bh. književnosti. Te proze kao da se otrgnu od inicijalne namjere svojih autora u neku varijantu priče strave, u rasponu od tinjajuće psihološke napetice do slasher kulminacije. Nije, znači, da nismo navikli na neumorno fikcionaliziranje nesreće i zla, no dokumentarno ishodište jednog od krakova aktualnog Stevinog romana nepojamno je užasavajuć ratni događaj. Ili, prije događaj koji ustvari nije ratni, samo je zgodno tempiran usred ratnog kaosa. Kriminalan i sramotan, potisnut je u sjenu atraktivnijih i herojskijih narativa, a takav onda i prelako zaboravljen. Jedino što je strašnije od spoznaje da se ovakvo što moglo dogoditi, činjenica je da se tim zločinom, kako čitamo u romanu, kasnije nitko nije potrudio institucionalno suočiti. Način na koji autor te fakte izlaže, u fino doziranim fragmentima naturalističkog prosedea, potvrđuje nesporno spisateljsko majstorstvo.
Stevo Grabovac nagrađivani je banjalučki književnik mlađe srednje generacije rodom iz Slavonskog Broda. Ne mistificira ništa, pa ni umjetnost, ne dramatizira i ne očajava, radi što mora i u tome je sjajan.
VANJA KULAŠ
Ozbiljan kritički uspjeh tvog romanesknog debija ‘Mulat albino komarac’ (uži izbor NIN-ove nagrade, nagrada Šušnjar) je li bio poticajan u promišljanju i procesu pisanja novog romana ili te blokirao tzv. sindrom ‘drugog albuma’, ta svijest da se sad od tebe ipak očekuje više?
STEVO GRABOVAC
Nisam puno razmišljao o tome. Znam da će zvučati kao kliše, ali kad počnem da radim na novoj knjizi, uvijek krenem od početka, od nule. Naravno, postoje izvjesna iskustva, no ona nekada više znaju da budu teret. Mislim da se ne treba opterećivati nikakvim očekivanjima, čak ni vlastitim, a da je jedino bitno da pisanje teče glatko. Meni je bitno da ja u tom procesu na neki način uživam, da se odvija mirno i prirodno.
VANJA KULAŠ
Zapravo je potpuno nefer situacija gdje svi sebi dozvoljavaju imati očekivanja od (novog) autora (“koji obećava”) – i struka, i publika, sigurno u nekoj mjeri i mediji, a istodobno te sustav, institucije ni na koji način ne podržavaju; kako da pišeš ako moraš raditi, i to nešto što ne samo da nema veze s književnošću nego ni s tvojom strukom?
STEVO GRABOVAC
Ono što moram reći jeste da ja volim svoj posao. To je bitno napomenuti, ne samo zato što mi on omogućava da plaćam račune i živim, već zato što sam dobar u njemu i što me na izvjestan način ispunjava. Isto kao i pisanje. Dakle, gledam to u nekakvoj istoj ravni. Ipak, razumijem tvoje pitanje – ako bih očekivao da samo živim od pisanja, umro bih od gladi. Što, možda, nije ni loša ideja – žrtva za pijedastal umjetnosti. No, zasad još nisam razmišljao o tome.
VANJA KULAŠ
Koliko vremena uspijevaš ukrasti od života za čitanje i pisanje, kako se snalaziš?
STEVO GRABOVAC
Kako se snalazim!? To zahtijeva dva odgovora. Prvi se odnosi na život sâm – a to nemam pojma ni ja kako uspijevam – valjda kao i svi nekako rastežem od plate do plate, pozajmljujem, zadužujem se i šta znam. Zapravo, ne kao svi, jer sada su razlike između bogatih i siromašnih sve veće i sve očiglednije. Spadam u čestitu kategoriju ovih drugih jer mi moji dobri roditelji nisu ostavili nikakvo nasljedstvo, ni privatni biznis, ni veliko imanje, a niti sam dovoljno zgodan ni sposoban da budem žigolo, niti bih to želio biti, tako da u suštini – krpim nekako. A što se tiče toga kako se snalazim za vrijeme, to je prilično prosto: odredio sam prioritete. Odjavio sam se sa društvenih mreža, jer više volim da provodim vrijeme sa stvarnim nego s virtuelnim ljudima. Više volim dva sata sjediti u kafani nego petnaest minuta skrolati po internetu. Tako da imam vremena za pisanje, čitanje, filmove – nije neka mudrost, treba samo znati šta voliš. Život je prekratak, nisam prvi koji je to rekao, a sigurno nisam prvi koji je rekao da nam na kraju uopšte neće biti važno koliko smo imali pratilaca na društvenim mrežama, već sposobnost da možemo biti u miru sa svijetom oko sebe i svojim životom.
VANJA KULAŠ
Bi li pisao drugačije da ti je pozicija privilegiranija, da imaš širi manevarski prostor, više prilike za ljenčarenja i hedonizme, da je svakodnevica opuštenija, da si možda u većem, dinamičnijem gradu… Ili u tom slučaju ne bi ni bilo potrebe za pisanjem?
STEVO GRABOVAC
Mislim da je sada kasno da ti odgovorim na ovo pitanje. Napisao sam dva romana u gotovo nemogućim uslovima, ispalo je da to mogu. Jesam li sad nešto ponosan na to? Pa i nisam. Niti sam prvi, niti posljednji kome je to pošlo za rukom. Da li mogu napisati tri, pet, osam? Ne znam. Sumnjam. Dođe do zamora materijala. Umori se čovjek. Ipak, to ne znači da ću prestati da pišem sve dok mislim da imam šta reći.
VANJA KULAŠ
Kako pišeš, jesi li od onih koji ispisuju plahte teksta, pa onda godinama, u milijun verzija krate, čiste, cizeliraju, ili strukturiranje odradiš prethodno, u glavi, pa je sam čin pisanja ustvari tek tehnička formalnost tipkanja?
STEVO GRABOVAC
U principu – kad pišem, pišem. Imam bar donekle jasnu viziju šta želim i kad dođem do tog momenta da je ova vizija jasna, onda sve jeste samo stvar tipkanja jer knjiga je već napisana u mojoj glavi. No, tu ne računam svoje zabilješke koje ponekad pišem. Nekad napravim pauzu, nisam od onih koji pišu baš svaki dan, jer treba nekad odmoriti od svega. Isto tako, nemam nikakav problem ni odbaciti stotine stranica napisanog teksta, jer sigurno je da nije svaka riječ koju sam napisao zlato, ima tu mnogo više smeća i gluposti.
VANJA KULAŠ
“Poslije zabave” opsežan je roman i podsjeća na debelu babušku, kao da je nabujao od dijelova ili začetaka više raznorodnih romana, takav mi je dojam bio… Je li se od početka pisao kao jedan roman ili se putem stvarno dogodilo pretapanje više ranije započetih rukopisa? Jer kompozicijski je kompleksan i koncentrično usložnjen, u pojedinim segmentima naturalistički doslovan i užasno mučan, a osim (post)ratnog narativa o izbjeglištvu i traumi, to je i roman istrage, pa egzistencijalni roman o krizi srednje dobi, o životnoj (ne)realiziranosti, naposljetku i prolaznosti… Svega tu ima, gusto je, ali glatko se čita, vuče dalje, ne umara.
STEVO GRABOVAC
Jedino što je napisano mimo samog romana jeste jedan dio jednog poglavlja priče o ocu. To je nekada bio začetak romana, ali kako sam počeo da razvijam ideju, shvatio sam da postoje priče koje se sjeku iako su naizgled odvojene. Neko „ekonomičniji“ od mene bi to sigurno raslojio u dva, možda i tri romana, ali za mene je to uvijek bila jedna cjelina. Tako da ga jesam pisao kao jednu knjigu u kojoj se sjeku putevi.
VANJA KULAŠ
Uz sve gore rečeno, roman je sav u atmosferi misterije i prijetnje, zabašuren i sfumato, zato smo otpočetka uvjereni da junak ne može dobro završiti, a dogodi mu se ‘samo’ transformacija, sazrijevanje?
STEVO GRABOVAC
Ostavio sam svog junaka na nekoj čistini, na kraju. Ne znamo gdje će i šta će biti. Volim takve završetke, jer takav je život – negdje nekad dođemo do nekih zaključaka, završetaka, ali i nastavimo dalje. Ali to „dalje“ nije bitno za ovu knjigu.
VANJA KULAŠ
Koja je pozadina ovog romana, je li ovakva tematika zahtijevala i nešto arhivskog istraživanja?
STEVO GRABOVAC
Pozadina je stvarni zločin koji se desio u ljeto 1992. u okolini Bosanskog Broda. Tada je, naime, ubijeno oko dvadesetoro romske djece, iz domova za napuštenu djecu. Stravično je, jer se pretpostavlja da je broj mnogo veći, ovaj podatak je vezan za jednu masovnu grobnicu koja je pronađena. Druga stvar je da ovaj zločin nema nikakve veze sa ratom, djeca su ubijena radi ilegalne trgovine organima. Neko se dobro obogatio na tome, a neko je možda i danas živ zahvaljujući nekom od tih nesretnika. Ono što je užasno jeste da to nikog ne zanima. Oni koji su trebali istraživati, nisu, sve je palo u zaborav. E tu jedino književnost može uskočiti iako je potpuno nemoćna, moje istraživanje, ako se tim imenom može nazvati, svodi se samo na svima dostupne podatke, tako da ga ne mogu ni nazvati tim imenom. Nije na književnosti da istražuje, a oni koji su trebali da se bave tim poslom sasvim su podbacili.
VANJA KULAŠ
Banjaluka – čega u tom gradu ima, mislim ponajprije za ljude tvog profila? Imate taj genijalni Imperativ, ali samo na nekoliko dana, jednom u godini, a kad prođe festivalski šušur, ima li kakvo art kino, dobra knjižnica, kazalište, čitateljski klub, koliko je jak građanski aktivizam? Ili su u BL ljudi osuđeni na zatvorene kružoke, na ekskluzivne grupice istomišljenika, koji festivalske filmove mogu gledati jedino kod kuće, a kulturno umjetničke sadržaje ‘za zahtjevniju publiku’ nadoknađuju na putovanjima?
STEVO GRABOVAC
Banja Luka je grad u kome živim i koga volim, onoliko koliko se može govoriti o ljubavi prema gradovima, a da se ne radi o lokal patriotizmu, već o nekoj uzajamnoj energiji koju osjećamo jedno prema drugom. Iako nisam rođen ovdje, ona je sada, recimo to tako – moj dom, dio mene isto kao što sam ja dio nje. Ipak, mislim da sam ja poslednja osoba koja ti može nešto reći o banjalučkoj sceni. Kod nas postoji uvriježeno mišljenje da „ako nisi sa nama onda si protiv nas“ a ja uopšte ne mislim da treba biti tako. Banja Luka ima četiri pozorišta, ima jedan odličan teatar fest, ima jedan Demo Fest, jedan Fresh Wave, naravno, ima i jedan Imperativ, festival književnosti koga se ni ozbiljne prestonice ne bi postidjele. Da li u toj Banja Luci pjeva nekakav Baja Mali Knindža na trgu? Pjeva. U drugim gradovima pjevaju neki Thompsoni. To jeste grad u kome je gradski prevoz najgori, vjerovatno na svijetu, a najskuplji u regionu, grad u kome se usred ljeta zna desiti da je centar raskopan i da su ulice zatvorene usred špice, što me navodi na misao da su ljudima iz gradske uprave mozgovi opasno isprani kokainom, jer ako nisu, brinem se za njihovo mentalno zdravlje. No, iste ili slične stvari svako iskren iz Zagreba, Sarajeva, Beograda će vam reći o svom gradu. Daleko smo od savršenstva, ali nikad ne bih pljuvao po ovom gradu, taman kao što ga ne bih ni slavio.
VANJA KULAŠ
Suradnja s Imprimaturom? Oba romana objavio si kod njih. U Hrvatskoj teško dolazimo do Imprimaturovih knjiga pa molba redakciji ako je moguće da se to promijeni, jer puno je tu dobrih autora o kojima treba proširiti glas po regiji i osigurati im nove čitatelje…
STEVO GRABOVAC
Imprimatur je jedna fina mala porodica. Mislim, dobar dio njih i jesu prava porodica, a ovi ostali, pridruženi članovi, mu dođu kao neki rođaci. Da ti kažem iskreno; za jednog književnika je možda i najvažnije da ima izdavača, ako bih sad sa svakom novom knjigom morao da idem od jednog do drugog i molio nekog da objavi… zapravo, niti mogu, niti hoću. A isto tako, niko neće ni za mnom trčati i vući me za rukav. I što bih onda prekidao saradnju koja odlično funkcioniše. Imprimatur ozbiljno radi svoj posao, krajnje profesionalno, sve je to na zavidnom nivou, zapanjujuć je entuzijazam i vjera tih ljudi, pa ako su oni imali vjere u mene, bio bih baš licemjeran da ja ne vjerujem u njih.
VANJA KULAŠ
Što se u tvom životu odvrtjelo, pomaknulo tokom ove četiri godine između prvog i drugog romana?
STEVO GRABOVAC
Da budem iskren, volio bih da sam barem dvije od te četiri godine prespavao. Ako ne računam promocije knjiga, poznanstva sa nekim književnicima kojima sam se kao anonimni čitalac divio, a ispalo je da su divni i veliki ljudi isto kao i književnici, neke drage osobe s kojima i sada provodim vrijeme i koje su sastavni dio mog života – sve ostalo bih rado odbacio da mogu. Ali ne mogu, tako da šta je tu je, valjda postajemo bolji kad vidimo svoje greške i propuste, šta znam, tako kažu.
VANJA KULAŠ
Startao si kao pjesnik, a razvijaš se ipak u prozi. Što je sljedeće, postoji li plan za dalje?
STEVO GRABOVAC
Nekako se držim one Kišove da treba pisati samo o stvarima koje su nam dugogodišnje opsesije. Imam još par nekih opsesija u rukavu i nadam se da ću ih uobličiti u knjige. Razvijam nešto od toga, pišem, pravim neki grubi okvir, nadam se i da će uskoro postati čvrsta konstrukcija. Ne žurim, nikad ne znam, mogu opet pisati četiri godine, a možda i četiri mjeseca, sve zavisi.
VANJA KULAŠ
A poezija, ima li šanse da joj se vratiš?
STEVO GRABOVAC
Što se tiče poezije, tu sam postao veoma obazriv. Mislim da s njom treba biti takav, pjesme pišem kad se dogode, rijetko, polako, strpljivo. Ne mogu niti hoću tek tako sjesti i napisati knjigu pjesama, poezija traži jednu posebnu vrstu tišine i desi se kad ona hoće, ne kad ja to želim. Moguće je da ovo liči na neku mistifikaciju čovjeka koji je samo lijen za pisanje pjesama i moguće je da uopšte nisam u pravu, ali ja se ipak ne bih zezao s poezijom.
VANJA KULAŠ
U priču nas uvodiš Bolanovim citatom. Koje knjige su važne za ‘Poslije zabave’? Koja muzika, koji filmovi, serije?
STEVO GRABOVAC
Definitvno je Bolanjov roman „2666“ bio zaslužan za konstrukciju mog romana. Interesantno je da sam, kad sam već uveliko bio u fazi pisanja, naišao na Bolanjovu knjigu „Grobnice kauboja“ i otkrio da je pisao o sličnim temama kao i ja, što prije nisam znao, zato sam u roman uvrstio i citat iz jedne njegove novele, dakle, višestruko je uticao na mene. Dalje, rekao bih da su mnogo uticali i eseji Žan Amerija. Što se tiče muzike, slušao sam ono što inače slušam, a to je u prvom redu Nikola Vranjković, što njegovi solo radovi, što oni sa bendom Block Out, krajnje subjektivno mislim da je to nešto najbolje što se pojavilo na ex YU muzičkoj sceni od devedesetih do danas, a ljudima sam se popeo na glavu citirajući njegove stihove. Slušao sam svakako i Paradise Lost, My Dying Bride, neke bendove koji su me pratili kroz život i prate me, ali i Šopena, Rahmanjinova, Betovena, Čajkovskog. Što se tiče filma, nekako u toku pisanja naišao sam na „Idi i gledaj“, film Elima Klimova, jedno užasavajuće i zadivljujuće filmsko štivo, za koji kažem da ga svako treba pogledati, ali nikom ne bih preporučio da ga gleda.
VANJA KULAŠ
Kad smo kod utjecaja, odakle naslov?
STEVO GRABOVAC
Naslov se sam nametnuo. Pošto je sve u ovom romanu nekako „poslije“ taj nekakav naknadni bol koji se javlja kad je sve već utihnulo, sve je u nekakvom neredu nakon što je party završio i sad treba svoditi račune, spremati se za teški mamurluk i slične epizode. Istina, jedan dio romana se zaista dešava nakon jedne kućne zabave, ali naslov tog dijela je uzet od naslova romana, nije bilo obrnuto. No, može se tumačiti na više načina i više nivoa.
VANJA KULAŠ
Na kakvim knjigama si se othranio, koji autori su ‘krivci’ što si i sam počeo pisati?
STEVO GRABOVAC
Prvo sam čitao SF. Prije svega Artura Klarka i Majkla Murkoka bih naveo kad bih govorio o tome da je neko „kriv“ što sam pomislio da počnem pisati. A onda je došao Dostojevski, pa Danilo Kiš, Karver, Fokner, Tomas Eliot, Česlav Miloš, Sergej Dovlatov, čitava jedna plejada pisaca. I danas volim čitati knjige koje me tjeraju na pisanje. No, bilo bi nepravedno da ne spomenem Andreja Tarkovskog iako on nije pisac, ali njegovi filmovi su svakako imali ogroman uticaj na mene, oduvijek sam ih gledao kao neko duboko poniranje u snove, pa iako je postalo pomodarstvo danas da se obožava Tarkovski, godinama ranije kad sam ga ja otkrivao, to nije bilo tako. Sad bi izgledalo da se tobože pravim da sam priučeni intelektualac, pa možda ne bih trebao ni da ga spominjem, ali eto, ipak sam to uradio. Jednom godišnje „počastim“ sebe maratonom njegovih filmova i to mi je sasvim dovoljno.
VANJA KULAŠ
Bilješku na koricama prvog romana napisao ti je Bekim Sejranović, preporuku za čitanje ovog romana na poleđini knjige potpisuje Darko Cvijetić, dva neupitna književna autoriteta s moćnom čitateljskom sljedbom, čija riječ ima itekakvu težinu. Kad si upoznao Darka, kako je došlo do toga da upravo on, uz tvoju urednicu, roman čita prije objave?
STEVO GRABOVAC
Darka sam zvanično upoznao kad je donio roman „Mulat albino komarac“ da mu potpišem. Htio sam propasti u zemlju od stida. Jer Darko je veliki čovjek. Pjesnik i gospodin, u doba kad gospode gotovo da nema, a svako se usudi nazvati pjesnikom. A upoznao sam ga prije toga, nezvanično, kroz njegovu poeziju. Ja sam zaista želio da on pročita rukopis mog romana iz mnogo razloga, čak i ne znajući da će on napisati bilo šta o njemu, ne znajući da li će uopšte i stići da ga pročita zbog svojih obaveza, tako da je njegov tekst koji je štampan na poleđini knjige za mene bio iznenađenje na kome sam beskrajno zahvalan. No, isto tako moram reći da je i „dežurni pisac klapni“ i moj duhovni brat – Miroslav Miki Gojković, isto kao i moja urednica, Marija Pejić, čak i prije nje, morao da se nosi s mojim tekstom, jer svakako je osoba kojoj prvo dajem nešto da pročita. To je stvar povjerenja, ne znam ja to drugačije objasniti, tu potrebu da se tom dobrom čovjeku penjem na glavu svojim spisateljskim hirovima, a ništa mu sem kratkotrajne zemaljske zahvalnosti ne mogu zauzvrat ponuditi. No, čim se obogatim, uložiću u naš zajednički biznis.
Prodajna mjesta gdje možete naći Imprimatur izdanja u Hrvatskoj: Antikvarijat Biblos (https://www.antikvarijat-biblos.hr/nakladnik/imprimatur), Buybook Hrvatska (buybook.hr), Superknjižara (superknjizara.hr), Dominović (knjizara-dominovic.hr), Ljevak (ljevak.hr)
