Tanja Stupar Trifunović: Otkako sam kupila labuda (Arhipelag, 2019.)
Tanja Stupar Trifunović (Zadar, 1977), banjalučka pjesnikinja i prozaistica, primila je 2016. godine Nagradu Europske unije za književnost i to za svoj romaneskni prvijenac Satovi u majčinoj sobi (Sarajevo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva), objavljen dvije godine ranije. Otkako sam kupila labuda (Beograd, Arhipelag, 2019), njezin aktualni naslov, kraći je roman toka svijesti u epistolarnoj formi, odvažan i stilski zreo prozni tekst o istospolnoj ljubavi, ispripovijedan pomalo rezigniranim, ali silno zavodljivim ženskim glasom.
Autorica se u ovoj poetskoj prozi usredotočuje na intimne svjetove dviju nepatvorenih i prokrvljenih junakinja, a iznad svega na polje kompleksne povezanosti tih žena različitog generacijskog, društvenog i iskustvenog ishodišta. Složenost njihovih osjećaja proizlazi iz teškoća koje se generiraju unutar doista intenzivnog, a zabranjenog odnosa, a onda i u skučenom okviru još uvijek nedovoljno razvijenog odnosno izrazito patrijarhalnog društva koje homoseksualne zajednice i dalje tretira diskriminatorno. Pri tome odmah valja naglasiti da ovdje univerzalnost priče o ljubavi i slobodi nadrasta ‘provokativnost’ LGBT tematike.
Fokalizatorica pripovijesti, bibliotekarka u četrdesetima, ispisuje stotinjak stranica dugo pismo za koja je neizvjesno hoće li ga ikada poslati onoj kojoj ga u izravnom drugom licu jednine upućuje, dakle, studentici dramaturgije koja bi joj mogla biti kći. U tim ispovjedničkim retcima pripovjedačica retrospektivno, nekronološki i lirski fragmentirano razlaže emocionalnu ovisnost koja ju je u isti mah usrećivala i ranjavala, kako bi samoj sebi razjasnila što joj se zapravo dogodilo, a to nastoji s vremenske, pa i prostorne distance, kad je ta veza već poodavno okončana, a bivše partnerice svaka na svom kraju Europe, situirane u novim, možda ne sretnijim, ali svakako mirnijim i konvencionalnijim partnerstvima.
Iz gotovo neugodne blizine promatramo tako raščaranu, blago ciničnu i životom već poprilično zasićenu intelektualku na pragu srednjih godina, koja će se unatoč svemu ili baš zato odvažiti na riskantan, zazoran korak u tamu kad se zaljubi u dvadesetogodišnju društveno kritičnu umjetnicu u nastanku. Mlađa od dviju žena podrugljiva je, radoznala, naoko samouvjerena, a istovremeno „uplašena, nedovršena, dijete koje ne umije da odraste“, okrutna djevojčica koja potvrdu ljubavi traži u količini patnje one druge. A ta druga i od nje puno starija u mrtvom je braku sa sveučilišnim profesorom, žena koja „je ostarjela čekajući da život počne“, sklona depresivnim epizodama iz kojih je spašava upravo ova fatalna zaljubljenost. „Kad je nestalo boja, smisla, svega, kad je htjela otići“, ona ju je oživjela, kad je utrnula, ona ju je prodrmala. Obje su protagonistice u nekovrsnom socijalno izopćeničkom statusu što ih inicijalno i zbližava; „jedna čudakinja i druga u nastajanju“, kako stoji negdje u tekstu. Dok starija neprestano strepi, svjesna lošeg ishoda te nemoguće ljubavi, mlađa se njihovom pričom zanosi tražeći joj ekvivalente u literaturi. Usto, svaka od njih održava i nezadovoljavajuć, kontinuiran ili povremen odnos s muškarcem, jedna s mužem koji je pasivno izmaknut iz bračne strukture u kojoj figurira kao šuplja formalnost, druga s mladim kolegom iz amaterskog kazališta koji je u formalnoj vezi s njihovom zajedničkom prijateljicom. Objema su ti odnosi, ma koliko manjkavi i slabo ispunjavajući, svojevrsno sidrište u heteronormativnom, malograđanskom okruženju kojem ustvari ne žele pripadati, ali i odstupnica iz njihova ljubavnog ludila, iz tog opojnog, autodestruktivnog zajedništva.
Meditativne pasaže nabijene nenametljivim, ali fluidnim pjesničkim slikama Stupar Trifunović razbija gipkim, eksplozivnim, mjestimice brutalnim razgovornim dionicama koje se odvijaju između ljubavnica, „između mekoće njihovih grudi i tvrdoće svijeta“, (…) „između čarolije i užasa“, (…) između „mogućnosti susreta i bjekstva“, a upravo analepse u vrijeme njihove ljubavi, znači, baš takav odabir pripovjednog prosedea roman lišava hermetičnosti, čini ga dinamičnim i prohodnim. Proza je to eksplicitna, samoizlažuća, možda čak i samopovređujuća, smiona, emancipatorska i prevratnička, proza kao pokušaj dijaloga koji naposljetku ostaje tek zgusnut dnevnički monolog, proza poštena, reska i neumoljiva, a istodobno senzualna i itekako privlačna. Proza koja u čitateljev mikrosvijet unosi ozbiljno promišljen društveno, a u užem smislu i feministički angažiran narativ, onakav koji nas istjeruje iz zone ugode, ali iznad svega pruža užitak teksta.
Ova proza poteže i suštinska pitanja, je li povlačenje u smiraj kukavičluk ili mudrost, tko je hrabriji, onaj koji je naučio pomireno živjeti u okolnostima koje ne može promijeniti ili onaj, naivniji, neiskusniji koji manično udara glavom jer nije u stanju pojmiti ograničenost kadra. Pred nama je najprivatnija zamisliva ispovijed, i to izgovorena u dahu, pripovijest ispisana bez odizanja olovke i nasilnog strukturiranja cjeline u poglavlja, liričan rukopis kao šupljikavi odljev traume i žudnje, grizodušja i nesputanosti, stigme i gordosti. Otkako sam kupila labuda donosi kronotop jedne ljubavi koja je apriorno, a da joj prilika nije ni pružena, osuđena na tajnost pa zato i neuspjeh, na kraj i prije početka, koja bi zasigurno bila manje nesretna da je ostala tek nagoviještena, no ove dvije heroine ‘s greškom’, čitatelju je to posve jasno, nisu od ljudi koji se zadržavaju s onu stranu rizika. Sve paperjaste slojeve svog na momente olovno teškog romana Tanja Stupar Trifunović raspisuje naizgled spontano, kao metodom automatskog pisanja, a uistinu pripovjedački kontrolirano i kompozicijski skladno, što samo potvrđuje njezinu autorsku svježinu, stabilnost i suverenost.
