1.
Ne idem dalje od ovog otoka
niti govorim išta osim da je lako zamisliti
i još lakše spoznati te. Grudni koš i glas
Ne idem dalje od ovog kopna
na kojem boravim, neprosvjećen i trijezan
dok se nedjeljom, tamo vani, tvoji pokreti
prekidaju u plavom. (Tako brzo
protiče tvoja voda)
Ne idem dalje od ovih redova,
jer si sve što kažem unaprijed usnio
Možda nekad na proljeće, ili čak zimu
kada su mrtve budili na tavanima
Ne idem izvan ove planete. Nekad je toplije drugdje
I ljepši se kosmos rađa. Drugačije se radost uzvikuje,
sa Suncem, što se lijepi za uglove, u kućama i stanicama
Tako je tamo, odveć ljudi žude, tihi su i mali
Ponekad sami, ramenima se spajaju u krugove
2.
Okean u šolji čaja. Radost prisvajanja.
I jedno popodne, sporo. Grad ovekovječen
našim rukama. Prsnuća na podlakticama. Riječ od zuba do zuba
Od usne do usne. Prva se sjećanja
skrivaju i ne dijele. Ulazak u predsoblje duhova.
Jarkost i mekoća prstiju na omotu. Puževi
iskidani na cesti. Okean u šolji čaja. I zvuci
od kojih se razlaže glad. Nemoćan sam da te obuhvatim
jedna nam se pjesma u grkljan umrsila. I ovakvo, mokro
popodne, i obrazi cvjetni i okrenuti ka izvoru
Svjedoci smo odlazaka. Ljudi u odijelima. Zalud
se tijela vezuju u jedno. Od svih putanja, najljepša je
trenutna. Razgovor o rođenju prve jeseni koja ne primorava
Sjedimo. Pitomi i tupi. Posred je čela nacrtan znak
3.
Pokreti su usklađeni. Sumrak donosi
obesmišljenje. Noćas pada plava kiša i šake se skupljaju
na tacni, pod koljenima. Živi smo, i tako se poput sna
teškog raspoznajemo. Tako smo skriveni. I razbacani
Svugdje nam se trag prekida na pola. Znak je to ludosti
i zatamnjenja. Vjerovatno smo se sreli u istoj ovoj ulici
neke prošle zime. Tog se dana sjećam
neobično jasno. Mačke su čekale na betonu.
Voda je ključala u olucima, a okolo su postavljali zastore
Tamjan se širio lobanjama. I onda je počelo. Obrušavanje
stijena. Jedna po jedna. Padale su grudve. Otimao se grad
Sjećam se jasno, svega što sam zapisao. Nije trajalo dugo
Tek toliko da poželim tvoj glas i prisustvo. Ljepše
prostranstvo našeg kontinenta. Tako je bilo,
unedogled se lomio svod, a ljudi nisu vjerovali
mrazevima.
4.
More je u snu kojim kročiš i stradaš.
Tamno plave boje. Razasute na plećima.
zalogaji čvrstine. Jednakost dva tijela.
More i grudi. Bijele i ničije
Poput konačišta. U noći bez mjeseca. Nakon grimiznih
jeseni zime postaju blage. Ljudi se znoje pod jorganima
i sve je tako toplo. Da se naježiš i da slova iscure pod kapcima
Dvoje nas je. Kao u jednom. Nepomičnost je naš usud
istrajnost u dugovječnoj radosti
Jednog popodnevnog oporavka
I dok se veče spušta na podnožja
veliki i hrabri ljudi govore o nesalomivosti sjećanja
Nismo se iskrali žedni u mrak
odveć siti i zadovoljni tumaramo u poprišta oktobra
Svaki je privid bitan
jednako koliko i tvoje oči
kad se budiš pokraj tebe se bude i drugi
zavlače se u tvoje duge, tople rukave
ohrabruješ ih zagrljajem
Najtiši od svih, opet si, nakon svega
čudnovat i mio, nesavladiv
i potpuno sam
Ništa te ovim rukama ne vodi
koliko riječ moja da ćeš i sutra tako vječan
silovito otplesati
I noćas i noćas i noćas ti postojiš
kako nijedna filmska slika postojala nije
Najtiši od svih, opet si, nakon svega
čudnovat i mio, nesavladiv
i potpuno sam
5.
Nema oblaka. Nema ničega što već nismo
To su riječi nakon sna. I svitanje i bog
Ruže u somotnim rukavicama. Nespretan si i lice ti je
modro. Tako je vjerovatno izgledao on. Dok te je još prije
svih zvao svojim bratom. Negdje tamo
on postoji i dalje, odvojen od gradova i ljudi
u staklenom zvonu, u staklenom omotu
Nema oblaka. Ti nisi pogodan za ovakve tišine
U tebi odzvanja mjesec. Ta velika mrlja na trbuhu
Riješen si da ostaneš prisutan još malo. Dovoljno dugo
Da razumiješ jezik kojim govore muškarci
Večeras zamisli da se obraćaš meni dok se okolo
granaju tijela
I da je sve ovo jako važno. Naše postanje
Vjetar i glad
Večeras zamisli da slušaš kako daleko dole
daleko od nas, još jedna pjesma postaje lavež
Još jedan život, iznova plav
6.
Naša srca zjape u veliko nebo
dok se pod stolovima prsti lijepe za koljena
tako nastaje život nakon ponoći. Postavljamo
lutke u pokrov. njihova tijela pucaju na dodir.
rasipaju se u šakama. Radost smo jesenja. Čekam kraj
filma i široke zastore kojima nas obmotavam
Neovisno od toga šta ću zamisliti. Uvijek postoji jedan prostor
i čovjek koji živi pokraj vode. U ovom gradu
on se smije i odveć je mlad
tako učtiv i neprobojan. U ovom gradu dovoljno
nas ima. da naučimo izbjegavati naselja
i obale koje ne poznajemo
a opet, u ovoj sobi samo jedan od nas
izlazi vani i njegov je dan beskrajno plav
rastapa se u novembar
I talas što pokriva mladića
I jorgan i pokrov i svemir i zagrljaj
i srca što zjape u veliko nebo
srca kao kriške kao ugalj kao obrazi
Radost smo jesenja
radost početka
