Čežnja: Prvo pjevanje
*
Kao uramljena, martovska čežnja,
umotana oko prstiju i poklonjena toplini borova.
Podvodna, tuđa pomisao na vrhove,
od kojih se razdvajaju torza i polovi.
Oprezna devijacija, u okolišu tvojih misli,
nedostajanja i starog snivanja.
Od svih radosti, jedina interpetirana.
Jednako, kao dva lista kruha na ulici.
Uzduž se čela razvile linije,
i tvojih se pluća oteklina pružila pod travom,
opet isto nebo podvlači razum,
kao komad stakla posred dušnika,
koji peče, oduzima i izbija,
dah iz čaše, sok iz zuba.
Kada se iznova upoznaješ sa čovjekom
na vratima, dušom na obzorju,
kao grah, sjeme nove kobi,
kojom uspavljuju se sramežljivi, živi i neživi,
slobodni i silni.
*
Tvoja čula, večeras kažu,
mrak im suzbija kičmu,
butine u tvar.
Tako se neodmjereno dijelite,
ti i tvoja vanjska čula.
Odavno je glas u zavjet stasao
i sva se razasutost budnosti na prozore okačila.
Jer ti gledaš nas u pjesmi,
na platnu,
kako se poput ptica odvajamo,
na zemlju i talas središta.
Rijeka ti za ramenom stoji,
kao zastava, zastor tupog otklona.
Onda se tako umire sve te bliske kosti
i njihova mekoća
postane nova ponoć,
jastučnica.
*
Volim da mislim o pritisku radosti,
dragoj volji pristanka.
Kada se popneš na brijeg,
u susret dvokrilnom mjesecu,
kada se otvoriš polju,
lice odaš laticama,
tako pjesme same sebe osporavaju.
Jer sve što je nastalo nakon proljeća,
ide u tvoj dom,
u tvoj krov uranja.
Kraste bilja na rukama,
zbir glagola na usnama.
Htjeti, t r a ž i t i, uzeti,
odnijeti na sebi.
Ostaviti trajnosti, pridjevima.
Toliko se slanih riječi ušiva pod nepce,
toliko tvojeg svjetla, vrta
i uspona.
*
Pod ovim sam gradom, dole, u kamenu,
naočigled duhova i onostranog plača,
naočigled tvoje želje, u privitku svijesti.
Lak zaokret, san od šiblja napravljen,
upravo, od žagora sam uspostavljen,
da budem snijeg tvojeg marta,
svrab u kosti, zaljubljen.
*
Jedan Silentium,
za tvoje spoticanje o korov grada
i žičano srce.
Još jedan Silentium, za moj odziv,
na smjenu svjetla i glasa,
na raspon ruku.
Razgovor zraka.
Čežnja: Drugo pjevanje
Tvojim su plećima moja živa pripojena
i sve što ti pljusak čvrsto raznosi,
odvaja se po gradovima
i vlakovima.
Takve ruke rastu same, po šumama se dijele,
u jedan vječni kutak pažljivo zavlače,
n a m j e š t a j u.
Iz svega o pogovoru o dječaku nisam naučio ništa,
osim da te volim kao što se voli viljuška na usnama,
jednako masno i klizavo, jednako vlažno i uporno,
dok pod nogama dva stiha svezana
nose ime našeg poroda.
Nedostaju uvidi što kroje poleđinu,
iz koje posmatraš sam
i jedan od nas neće govoriti dugo,
kada mu skinu grlo i riječ stave među vlati.
Tvar je tvoja tanka linija,
kojom prelazim preko trbuha,
napet kao pauk, pospan kao vrag,
mačak na križu, rupa na jeziku,
minut po minut,
grob je već mlad
i bijelim su plećima moja nova umivena.
Još jedna misao (prije nego se odvojim)
zaklanja tvoje predjele,
krov i prozore.
Čežnja: Treće pjevanje
Pitak sam, trenutno ovisim o zori i pozivu,
budan, naspram tebe,
iza su stijene što grabe toplu domovinu.
Svega je ovdje bilo davno prije pjesme,
osim nekoliko započetih riječi,
koje sam prekidao tvojim valovima.
Dopusti da pazim te,
pod sopstvenim pokrovom
i prekrijem dan u žile, što podižu se i tamne,
jednako kao usta kad zubom probaš san,
podlakticu,
jednu osamljenost i želju za ulegnućem.
Jer svega je opet bilo,
davno prije krša, prije bombi i zvona.
A jutros se tvojim zjenicama osipa tvar,
ja sam talog tvojeg početka,
završetak sunca i lakoća tla.
Jednom ćeš pričati sinu,
kako je vrijeme za mir isto kao i vrijeme za rat,
zagrljajem ćeš mi izbiti svu raskoš i sparinu,
kada se opružim cijelim platnom,
cijelom bojom poližem ti trup.
Jer svega je tako puno bilo prije ove pjesme,
prije brda i kamena, prije dolaska i smrti vrana,
prije legla Adamova.
