Crveno
I
Volja za ljubavlju
I prvo mlado ljeto
(Odsjeci mi kosu
Raširi kragnu)
Tvoje riječi uglavljene među nogama
(male, prekinute, onostrane riječi)
Avgust je topao, pa hladan, pa podnošljiv
(Odvajam ti ruke od butina)
Svako slovo je drugačiji mrak
Mislim na opipljivu, laganu podlogu
(I hvataš me za čelo, zastaje glas)
Cijelu rijeku sipamo
U dvije male posude
(Jednu za nas, drugu za rođenje)
Na lobanje lijepimo crvene latice
Mekan je san
Dijelimo šnitu, šećer i dlan
II
Voda ne prelazi prag
Niti ukazuje na to koliko smo u opasnosti
Neravnine i predjeli kičme su poznati
Šuma je popločana, ljudi su ptice
Stvarnosti su neprimjetne,
sve ono što je od važnosti dešava se u fikciji
Tako žive dva čovjeka, dva guštera
Na jednom kamenu, ispred crvene kuće
na crvenoj plaži
Svukud je trava. Obrasla do prozora.
Negdje, na kraju ovog privida, stojiš ti
i tvoje poluotvorene oči
Ako ne pogledaš na vrijeme
mjesec će nestati
III
Ova pjesma je pitanje napora i
slobode nakon ulaska. U prostor
od čije topline puca zora na zidovima
(jesmo li nekad bili crveni?)
Iskon je zapisan u rebrima. Trideset
godina razuma. Pomaka bez vazduha.
Vazduha bez dodira.
Lice ti je uramljeno u grimiznu paučinu.
Govoriš duhovima
Njihovi glasovi su šumovi. Šuštanja.
Nedostaje im tvoja odlučnost
I dobra namjera
Koliko još noći je potrebno
da se odmetnu tvoje ruke
I nadžive ljeto u pohodu
Vlažnost u podnožjima
IV
Budi mi dan u kojem sanjam crvenu krošnju
Ljubav u nagonu.
Cijelim se bićem otkrij na polju,
na istoku.
U sunčanom središtu
stomak podari kamenu, glas gušteru.
Budi mi grudva u grlu. Somot na koži.
Da pomislim te, kako se od staze odvajaš.
Na prstima. S druge strane mosta
I spajaš u vatru nad vatrama.
Jer ti jesi kapak, krst i kragna
mojeg kostura.
Od tebe se predajem vjetru.
Od vjetra travi.
Na poljanu. U izdah.
Kada licu tvojem spoznam slovo.
Na obraze umetnem dan.
Jer ti jesi pupak, krasta i avgustovska kob.
I sva crvenila jednako tamne u nama
Grom
Krupne ti oči, tamne i tužne
Kad se noću skupljaš,
kad ti koža zamiriše na vradžbine,
na vradžbine i zemlju. Crnicu.
Pa ti se rukavi uvuku pod pojas.
A na prste zahvati se prašina, poput melema,
pa se tako cestom nosiš, nebu kao talogu.
Talogu na sve što te podsjeća.
Da ne možeš da ostaneš
da ti se stopala tope na pari.
Kada čekaš grom kao ozdravljenje,
kao strah,
njegovom se silinom po betonu rastaviš.
Umakneš mu, pa se skineš,
pa se umiješ.
Drugom se bolu podmetneš.
Na kapak staviš zvijezdu,
pa kroz nju progledaš.
Kada te bijesnog u olovo umotaju.
Kada čuješ glasne stvorove,
koji te među kišom čekaju,
pa se spremiš i pođeš,
dok jutro nije zaurlalo.
Iz sve snage, u lobanju probilo.
Da pođeš gore, uzbrdo,
da te prate kopitama i dovikuju:
Krupne ti oči, tamne i tužne
Unutrašnjosti
Koliko često misliš o ljetu,
kao o nevremenu u kojem se najlakše
snalaziš i pronalaziš.
Možeš li usnama načiniti mapu
obuhvatiti sve kontinente pod jastukom.
Koliko često misliš o pljuskovima u malim gradovima,
koji nestaju nakon svakog jačeg udara,
ljudima što trče na cestama i izbjegavaju trotoare.
Nisi dovoljno naučio posmatrajući zemlju.
Njena su krsta popucala
vidi im se svaki trn
Kada hodaš, živiš
između dvije strane velikog svijeta
dva morska sna
jednog koji te uhodi, drugog kojeg ti uhodiš
Noćas leptiri kroje košulje
u svakoj od njih odmara po jedan dječak
Braća tvoja i sinovi, od čijih ćeš slova
ispisati kraj
u nekom rovu, sa psima i bubama
dok te budu budili i govorili
Ustani, Mjesec tek je izašao
Željne su te oči, prsa
i nutrina
Nakot
prsti, postelja. dva velika grla
dvije velike grudve. koje nad suncem obleću. nad izobiljem grada
iz kojeg je sve još jutros niklo.
u nemir. da hodam sa vukovima. na dvije noge
i tri roga. da me probudi dječak. sa maljem
mašnom i očevim kaišem. ništa drugo nije nužno
osim sukoba.
pluća ova slobodna i bijela. podijeljena u dva pakla
dva bunara. srca krišom izbijena. tamo usne, ovamo zrak
gore radost, dole spas
hajde opruži se, budi bara, krošnja, rep
vrat tvoj, od tri kože namotan, u jedno ljeto
prvo ljeto stogodišnjeg mira
druga jesen nepovrata, treća zima
crvenog nakota
