OPSERVACIJA
Vidim ti ruke, lice
kanap oko vrata
Tijelo koje nije u dodiru
s gomilom drugih tijela,
naslaganih u krugu.
Cijela zemlja. Naša. I nečija.
Neostvarenost,
crvi u zubima
otisci na bijelom nožu.
Viljuška. Tanjir. Glava.
Tvoja mala, tužna glava
Julski pakao nedovršavanja
nepridržavanja
Naleti sreće i srama
Čista ogledala
Brazgotine
I Dunav u nosu
Dunav u ušima
Jato odbjeglih ljudi
u svitanje drugog dana
Vidim ti kosu,
nekoliko isprekidanih linija
Trbuh, što se podiže i spušta
Na staklenom stolu
odmara tvoj
somotni skelet
Vrana do vrane
Lutanja
TEBI, KAO NEKAKVOM CRNOM GOLOM BOGU
I
Glava je ova dole
u tvojem tvrdom krilu
ruke puštam da se gase u tvojim
Tebi, kao nekakvom crnom golom Bogu
prinosimo žrtvu
svi naši životi, naša srca
su jednaka tvojem
Prilijepio sam ti se uz kičmenu koru
osluškujem brujanje
trbuh je pasji
trbuh je čovjekov
Trbuh veličine zemaljske kugle
Žestina tvojeg stiska
ne pušta me
U to ime podižemo čaše
velike posude pune ruma i cvijeća
sve dok se okolo tvoja ugljena kosa
nezaustavljiva i teška
širi dvorištem, kućom, gradom
Prinosim ti se poput sina
povučeš me za uši
pa me poljubiš i smiriš
I pjevamo ti, kako se uvijek pjevalo
takvom crnom golom Bogu
probušenih dlanova
izranjavanih stopala
Nisi krvario kada smo te skidali
nisi plakao kada smo te u grobnicu spuštali
a sada stojiš kako nijedan prije tebe
nije stajao
hodaš po vodi
držiš nas
Nas i naša umorna
spužvasta trupla
Kako te samo volimo takvog
nosiš nas na leđima, nećeš nas
predati ovozemaljskim jazbinama
Rodio se nisi za smrtnička čuda
viši si od neba, od prkosa
od mjeseca
Mogu da odmaram na tebi cijelu vječnost
da se grijem tvojim obrvama
Prinosim ti se poput sina
nisi me ispustio
nikada me ne ispuštaš
U takvom krilu samo jedan kraj
Samo ovakav kraj mogu načeti
mliječnim zubima
Kao kada prskaju breskve
i djeca se ulijepe nespretna i gladna
tako izgledam kada mi dozvoliš
mladosti tvojoj da priklonim
usne
Tvoji smo i samo tvoji možemo biti
takve si nas kroz gnojne rane
prve propustio
Takve ćeš nas vratiti
silovitom kosmosu
nepobjedivoj daljini
II
Veče na izmaku februara
Odista je teško hodati, a tek plesati
osluškivati snijeg dok tupo pada
u lutkino grlo
kada se jezik zamrsi u kosi
prsti zavrte pod dugmadima
Štetna su naša tijela
odjeci
Pustoš je nadživjeti te
iako zbilja nisi ni postojao
onako kako postoje ljudi
Njihova pohabana odijela, kravate
rukavice
Vidim more noćas, stalo u
maleni tanjir
More je gore od svake
nadgrobne ploče
Tvoji prinčevi su pospani
Njihova su polja, rastanci
patnje
i ponovna rođenja
A ja,
Odem li nekud, u neznanju
otvoriće se cesta
raširiće se kao vražja šaka
pohlepha i vlažna
Podižem rukave
da me prepoznaš
po iglenim venama
plavom somotu.
Bjelini mesa.
ADAM
Šetaš li ponekad zatvorenih očiju
nogama prepustiš sve što tijelo hoće
tako izađeš na cestu, iskrivljen
nedostojan sopstvenog raskoraka
Prohodao hiljade kilometara
na izvornoj planeti
koju više i ne pamtiš
ta lopta smoga je bila tvoj dom
sve ono od čega se još nisi oporavio
neugledan, izmišljen
halapljiv. Toliko traljav da te je
sramota odgurnuti
Ti si cvijet
zmija u kosi. Oči tvojeg bića
tek toliko su prisutne da im
se može posvetiti jedan stih
nikada strofa. Ovaj grad je postao
tvoja najljepša tamnica.
Ružičaste ruke
vijore se umjesto zastava
Zastori postaju jorgani
kojima se dave djeca
kada zamrze očeve i požele bolje
igralište
Ljut si, žedan
ljeto nije nježno doba
Ljudi znaju. Ne možeš im pobjeći
Pršte mjesečeva polja
rijeke gutaju sve što im se pruža
a tvoja bašta miriše
na avgust u kojem se
ptice hrane kamenom
kamenom i snom
JUN
U sobi, u sebi, u svima
Oblaci, jastuci, pokrivači. Ostrva.
Dunav.
rijeka ljudi koji hodaju zatvorenih očiju
rijeka topline
puna usta piva i želje za otcjepljenjem
tih par minuta potonuća
u podne. U ljeto
Cijeli je grad nagrižen od tupog sunca
i jecaj nečega
što skuplja se oko zglobova
Onako kako nas je nekad grlio strah
sada jednako tako izvire život
podiže se iz svih ćoškova, svake uboge ulice
na trbuh lijepim
svoja prva slova
tako nastaju sve prve pjesme
nabrekle od neiživljenosti
i saosjećanja
VODA
Voda nasuprot nas, vjetar kojeg zoveš svojim bratom
i tijela koja se grle, čamci u blatu
jezik pod kamenom. Grad u kojem te je oduvijek bilo
žena sa kojom živiš, žena sa kojom spavaš
u istom krevetu
i njene grudi. Njen trbuh. Kosti
Tvoje kosti. Prinosiš ih vodi.
I padaš. U zemlju. U žeđ. U život.
Ljudi sa psima, ljudi u psima. Nečijih par minuta
šetnje. Tvoj novi svijet. U veliki grad. I prkos. I pakost
što izbija iz oblaka, kako izlazi duga, tako raste
tvoj duh. Tvoja tuga.
I druga je rijeka. I ljudi su drugi. I zgrade su druge.
I sve je tu, opipljivo, toplo.
Možeš se saviti od radosti. Toliko jako,
da se ne podigneš
poput naprslog insekta na parketu.
Jer druga je rijeka,
most i trava.
Miris u mraku
prije nego udahneš
nasmiješ se
I stojiš tako povampiren
od sreće. Od straha
Jer ovo je grad u kojem te je oduvijek bilo
i to sunce koje te negdje čeka
ti si u njemu
njegovo sve.
SRŽ
Pomalja se u ispljuvku nedjeljnog neba,
poput izgoretine,
kosmos, što staje u usta
i ti, koji se bučno raspravljaš
sa svojim novim, zahtjevnim svijetom
u kojem stanuju mladolika lica
vječnih progonitelja
Onako kako stojiš,
naslonjen na bijelom zidu
tako isto, negdje, na drugom kraju grada,
a možda i u tvojoj ulici,
odmaraju nečije ruke
Njima se nikad ne spava,
nikada nisu same
i vlažnost njihovih prstiju
je ista ona vlažnost koju
osjećaš pod plavom flašom.
Prošetaš cijelim krugom sopstvenog
pristaništa
zamisliš da si u centru zemaljskog
brundanja,
osim automobila i bušilica
ništa drugo ne prepoznaješ,
niti mu pridaješ značaj,
jer danas je tako lako
biti upravo ovdje,
na ovom mjestu,
u ovoj prostoriji,
koja vodi u sva ostala
poznata i manje poznata prostranstva
u kojima žive svi tvoji
iglama probodeni pjesnici,
od njihove sreće i njihovog smijeha
grad postaje snažan i čvrst
i kada hodaš,
bilježiš tabanima
svako malo slovo,
svaku prokletu srž.
GLAVA
Kada otvorim glavu
kada otvorim glavu veliku
kao zemaljska kugla
i provirim kroz nju
onako kako prsti provire kroz džepove
pa se ubijem
i rodim
pa navirem kako sunce navire
kada piša po cesti
sve sam to ja,
i to sunce i taj grad
i jutro pod drvetom
kada me ptice prozovu
pa pokažu put
a gore nebo u velikoj flaši
dovoljno plavo dovoljno drago
to je moje nebo
kad podignem flašu
klizi niz vrat
i raste kao trava
dugačka je trava
kao prsti
kao cijeli trup
još jednom otvaram glavu
pa provirujem
provirujem
sunce je danas dovoljno čitavo
jedva da nazirem
užegli dio
Mogu se radovati ovako svaki dan
mogu skakati
sa životinjama u parku
mogu igrati
poput kakvog božjeg poslanika
kojemu još uvijek
ne zna se trag
NESKLAD
Ostavim li ruke u stablu
od topline se dlačice rašire i rascvjetaju
pod navalom ugrušaka sunca
otkako je ljeto dobilo svoju boju
više nema ptica
samo perje u konzervama
Ljepota je nesklad
Nasuprot posmatrača stoji model skeleta
u sopstvenom izlogu
u namjeri da neumjerenost u uljepšavanju
zamijeni nemarnošću u snu
Za bijelu kičmu me još veže
samo odraz nagosti
hrapavi insekt je čovjek u odeždi Boga
Nije li odista zanijemila buba
Krilo joj je mlitavo i tamno
u jednom krilu jedan svod
Prepoloviti ga poput šnite hljeba
Nijedan prizvuk
nije tako čist
kao rezanje kore
i slava prvog pucnja
Ostavim li ruke u rerni
cijela soba postane osunčana kutija
novi život. Trpeza
ZVIJEZDA
Još malo je ostalo na prstima
Posve malo, da bude trajno i svemoguće
Svečana noć
Kada položim kamen u krilo
umijem mjesec u lavoru
Još malo je živosti u grudima
Priznanje dugujem vjetru i zemlji
svaki glas ptice je nečiji pozdrav
Pitaju
Kuda poslije, šta onda kad zamrzne se
Krošnja i raspadne svod
Kuda
Sa mnom, ovdje
Ovdje, sa ljudima
Zvijezda je preširoka za jedno grlo
Preteška za jedan grad
Zvijezda je uvijek
Tako nezgrapna
I nestvarna
Od nje ništa ne nastaje
Njoj se ništa ne poklanja
Osim ovog sna
ponoćne oskudice
TEŽAK JE MJESEC
Oteklina na vratu
veliki gubavi Mjesec
oštrina suvih prstiju
što se poput nevještih noževa
zabijaju u bjelinu
Težak je Mjesec
njegova poleđina
Na središtu trbuha
odmara gramzivi puž
i ruke se pružaju cesti
ruke se pružaju zemlji
Nad krošnjama šljašti prastaro čudovište
put na groblje, u život u krug
