PORUKA U BOCI
dragi x,
neuobičajeno visoka koncentracija serotonina za ovo doba godine hara mojim hemisferama
i sprečava me da te se sjetim tokom predmenstrualne nestabilnosti.
djevojke u frizerskom salonu jutros su zaključile da sam srećna,
dakle, možda se i meni najzad desila ta banalnost od koje sam toliko prezala.
ne znam šta bi ti rekao na to.
znam samo da sam definitivno neefikasna u kapitalističkom smislu te riječi.
juče sam se posvađala sa ludakom na autobuskoj stanici jer je rekao
da ne bih znala ni ljubavno pismo napisati, što me je jako uvrijedilo.
ne marim mnogo za mišljenja svojih roditelja, tetaka, susjeda, nastavnika
ni ostalih dosadnjakovića što pretenduju na normalnost,
ali da ludaci loše misle o meni – to ne bih mogla podnijeti!
možda sam se zanijela jer me je podsjetio na tebe.
zamišljam te kako prorokuješ nestrpljivim putnicima po periferijama udaljenih gradova,
dok ti se iza leđa svi smiju i vrte kažiprstom oko sljepoočnice,
jer još vjeruješ da postoje dobroćudni starci što lete po nebu i bave se ljudskim sudbinama.
nikad nećeš naučiti
i upravo zato te volim.
nemoj da misliš ako sam našla sreću u ljubavi da sam prestala da vjerujem u sudbinske susrete.
suviše sam svemoćna i neuništiva da ne bih građansku sreću odbacila
radi skandala i filmske patnje.
to je jedna stvar koju nijedan muškarac neće promijeniti kod mene.
čak ni ti.
ne znam tvoju adresu, pa ću ovo pismo ubaciti u bocu, koju ću zatim baciti u rijeku
i nadati se da me niko neće optužiti za zagađivanje okoline.
znam da su šanse da dođe do tebe male,
ali isto tako znam da je sudbina moćna stvar i da spaja i najudaljenije duše.
jedan dio mene čak ne želi da ga pronađeš ti,
već onaj ludak od juče,
pa možda na kraju zaključi da mićina kći ipak umije napisati
nešto što liči na ljubavno pismo.
