HARUHI SUZUMIJA I ČAROBNE SVIJEĆE
anđela ima stav poput stijene i srce kao živo blato
miljana ima komplikovanu kosu zbog koje joj se kovrdžaju misli
marina je pacifik: drevna i duboka.
čini mi se voljela sam ih prije nego što sam ih upoznala.
kada sam u seoskoj crkvi palila svijeće
davno davno u nekom prošlom životu
(dok sam još bila djevojčica
isuviše bujne mašte da ne bih bila usamljena)
palila sam uprkos prijekorima roditelja
samo jednu svijeću za mrtve
i to uvijek za mrtvaca koga nikada nisam upoznala
(ali strašno sam voljela mit o njemu).
drugu svijeću sam palila za želje
a imala sam samo jednu želju
koju sam iznova i iznova ponavljala
da bog ne bi slučajno zaboravio.
međutim bog je bio daleko na ko zna kojoj planeti
i ko zna koliko je trebalo svjetlosnih godina
pa da želje najzad stignu do njega
(haruhi suzumija je izračunala najmanje 16 godina
pod uslovom da putuju brzinom svjetlosti).
sigurna sam
voljela sam ih prije nego što sam ih upoznala
hoću reći prepoznala
sa zlatnim krstovima oko vrata
o koje se odbijala svjetlost projektora
na časovima mme bošković
dok su bradati bogovi naših predaka
defilovali šarenim slajdovima.
trebalo je ponovo učiti o sebi.
ovaj put na francuskom.
ali ja
ja više nisam ta.
haruhi se davno odselila sa mog tvrdog diska
pokidane relikvije napuštene su zajedno sa domovinom
ćušnute u neku ladicu da skupljaju prašinu
služe tek da bi moja majka mogla da kaže
kako ih treba odnijeti zlataru na popravku.
to je ritual koji ponavlja već godinama.
moji roditelji mnogo vole rituale
iluziju da se ništa nije promijenilo.
sve dok jednog tromog nedjeljnog popodneva
moja majka spremajući prazninu koju sam ostavila za sobom
ne naleti na album sa fotografijama pa uzdahne
bože bože kako su bili mali kao da je juče bilo
a sad su već veliki kako vrijeme leti
ona divljakuša neće ni da se javi
a onaj onaj kô divlji ne da prići svojoj majci
rođenoj majci eh šta ti je život.
ipak sve to nije razlog da se ne radujem
željama iz djetinjstva najzad ostvarenim
iako su dobrano okasnile.
a kad sve ovo prođe
ostaće plavičasti podočnjaci da svjedoče o
svim pjesmama koje smo iz sveg glasa pjevali do svitanja
istim onim zbog kojih su nas prijavljivali nadzornicima
jer pošten svijet nije mogao da spava od nas
i par kila viška da podsjećaju
na sve mramorne kolače pojedene u dva ujutru
poslije kojih su me tešku i snenu
po kišnim noćima
naši kabili i arapi toliko puta
pratili do zgrade
za svaki slučaj
da me mrak ne napadne ne otme proguta
ko zna šta može da se desi.
nikad odanijih prijatelja nije bilo.
nikad većih neznanaca nije bilo.
valjda smo se zato
i voljeli toliko.
