Staša Aras, Horror vacui, Treći Trg – Srebrno drvo, 2020.
Eto, ni trudnoću nisam mogla prepoznati, toliko je duboka naša svijest. Sad da imam rak isto ga nisam u stanju osjetiti. Pitam se hoću li primijetiti ako umrem ili ću nastaviti misliti da sam živa.
Latinski izraz „horror vacui“ označava strah od praznog prostora. Može se odnositi na čovjekov strah od smrti, nestanka, nepoznatog, ali i na umjetnički postupak popunjavanja praznog prostora ornamentima, bilo da se radi o arhitekturi ili slikarstvu. Staša Aras u svom romanu Horror vacui detaljno ilustruje strah jedne žene od života lišenog ljubavi, osjećanja i smisla. Pripovjedačicu možemo opisati kao romantičnu antijunakinju koja zbog svojih nekonvencionalnih postupaka može izazvati dizanje obrva, međutim, iza njenih postupaka leži otklon, tiho i meditativno, ali jasno kritikovanje društva.
Na početku romana, pripovjedačica se suočava sa izostankom menstruacije, a kao uzrok navodi nedavno proživljeni šok (pri čemu nije naznačeno o kakvom se šoku radi), ili neki poremećaj, dok je trudnoća daleko najgora stvar koja joj se može dogoditi. Odmah nakon misli o neželjenoj trudnoći pripovjedačica dolazi do promišljanja o samom činu pisanja. Iz vlastite krize, nemogućnosti razumijevanja smisla i značenja svijeta koji je okružuje, ona dolazi do zaključka da je pisanje čin koji proizlazi iz određene krize: Prepoznajem to stanje kad čitam. Umjetnost, uzgon iz kičme iz donjih ekstremiteta, krilate pete i glava u plamenu. Rekli bi neki „Previše strasti“. Nemojte tako vi što nemate krila za loviti tanad srca. (7) Tjelesna iscrpljenost, nedostatak menstruacije, bolne grudi, sveopšta briga, nagovještaj promjene i vrelina nadolazećeg ljeta u gradu na hrvatskom primorju, dovode pripovjedačicu u stanje krize iz kojeg se rađa želja za odlaskom, napuštanjem. Iako na nekoliko mjesta govori o svojoj ljubavi prema tradiciji, domovini i ulicama poznatih gradova, šetajući se gradskim trgom pripovjedačica osvještava nasilje koje je duboko ukorijenjeno u naslijeđu. Osjećam nasilje iza zidova. Ili kao da ptice lete zajedno s krletkama. Takvo je naše naslijeđe. Mi smo se rodili sa perspektivom krletke. (8)
Staša Aras otkriva kompleksnost žene koja u prelomnom trenutku svog života odlučuje izaći iz krletke, jednostavno odšetati iz braka u kojem više nema ljubavi i mogućnosti komuniciranja, dijaloga kao razumijevanja sagovornika. Uporedo sa njenim promišljanjem odvija se prvenstvo u fudbalu, fenomen koji ulice grada pretvara u paradu nacionalnih simbola, kada je srce hrvatsko svedeno na navijačke pjesme, pri čemu je njen suprug Petar utjelovljenje muškarca koji većinu svog slobodnog vremena provodi u donjem vešu, na kauču ispred televizora, gledajući utakmice, plošan je, lišen empatije i želje za razumijevanjem. Utakmica Hrvatska-Turska dešava se kada i ginekološki pregled, pobjeda hrvatske reprezentacije – kada i njena spoznaja o trudnoći.
Tek kada nam pripovjedačica da do znanja da je u braku i da se odlučila na abortus, što ne govori suprugu, postaje nam jasna težina njene usamljenosti i želje za bijegom od učmale svakodnevnice. Njeno ime saznamo tek na sredini romana, kada sebe nazove Marta Tadeski, dok na kraju romana kaže da se zove Vesna. Jasno je da Staša Aras govori kroz perspektivu jedne žene, ali je to perspektiva pomoću koje oslikava višegeneracijsku potlačenost žena. Njeno poigravanje sa imenom pripovjedačice je mjesto na kojem ogoljava književni postupak pisanja junakinje koja osjeća svoju povezanost sa generacijama žena koje su bile i koje će biti. Spisateljica nam na taj način daje do znanja da ovo nije roman o jednoj ženi, ona piše o naraštajima balkanskih žena koje, uprkos svom intelektu, ne mogu naći posao koji bi im omogućio samostalnost, a koji nije posao čistačice. Na nekoliko mijesta naglašeno je da pripovjedačica nema posao, ona je nezaposlena profesorica, intelektualka koja lista oglase i uporno nailazi na poslove čistačice. Tako je u romanu pored pitanja ženinog prava na abortus, otvoreno pitanje financijske samostalnosti, prava na vlastito mišljenje i slobodu. Simbolično, pripovjedačica odlazi u staru porodičnu kuću, gdje je vjetar koji prolazi kroz istrošene kamene blokove, dugogodišnja prašina, bijeli cvijet hibiskus i blizina mora, podsjećaju na majku i baku. Tu se, skoro pa ritualno, nakon nijemog abortusa, povlači sama u sebe, prestaje jesti meso, čita poeziju i u tišini razmišlja o istočnjačkim filozofijama.
Financijska samostalnost žene pitanje je koje Staša Aras iznova postavlja, njena pripovjedačica razmišlja o poslu, prijavljuje se na oglase, želi iznajmljivati porodičnu kuću, prodaje porodični nakit, da bi ostvarila slobodu koja bi joj omogućila eventualni nastavak života sa Petrom. Je li moguće da bih mogla dobiti zaposlenje? Znači li to i da bih s Petrom mogla ponovo naći zajednički život i živjeti kao svi normalni ljudi? Imati posao, muža? (136) Marta, Vesna, ne želi biti domaćica čija se svakodnevnica svodi na usamljeničko iščekivanje suprugovog povratka, ona je žena koja ne želi sakrivati svoju strast, želju sa životom, poezijom. U trenutku osame, kada sa prozora posmatra stari samostan, pripovjedačica zamišlja živote časnih sestara koje ustaju prije zore, zamišlja njihove osude i oprost, sanjari gledajući mali print slike Annunziata, A. de Messine. Nadalje, u trenutku povratka u prostor svog djetinjstva, otkriva važnost vlastitog prostora, u kojem nema zakonitosti i pravila nametnutih od strane društva.
Staša Aras piše o ženi koja je naglašeno svjesna svojih stavova, o ženi koja, vrlo vješto i učeno, govori o procesu pisanja, čitanja, o filozofiji i motivima u umjetnosti. Piše o ženi koja ne želi roditi dijete u poslijeratnom, nasilnom društvu kojem svakodnevno svjedoči, te braku koji je postao privid. Onog trenutka kada pripovjedačica sazna da je njena utroba ispunjena, ona osjeti strah od praznine. Na početku romana izostanak menstruacije označava trudnoću, dok na kraju romana ginekološki pregled otkriva razvoj abnormalnih ćelija. Tu se javlja izvjesni paralelizam koji povezuje početak i kraj romana, pripovjedačica prolazi kroz drugu krajnost, bolest, koja je za nju bila pogodnija opcija od trudnoće. Pripovjedačica prestavlja, simbolizira, sve žene koje se, spremne ili ne, suočavaju sa trudnoćom, abortusom, tumorom, propalim brakom, potragom za poslom koji bi odgovarao njihovim senzibilitetima, itd. Umjesto straha, pripovjedačica tada osjeća smirenost, smisao i uzbuđenje. Pratimo jednu epizodu iz njenog života, čitamo njene misli napisane izrazito lirskim stilom koji obliluje metaforama, poređenjima i intetekstualnim poveznicama, od jedne do druge promjene u tijelu, koje joj daju izvjesnu hrabrost da se suoči sa vlastitim željama, vlastitim životom i smrtnošću.
U skladu sa time, pripovjedačica prolazi transformaciju, od žene koja nije zainteresirana za vlastite misli, žene koja mjesecima planira nalakirati nokte, a nikako to ne čini, do žene koja svoje vrijeme provodi u gledanju starog hibiskusa kojeg je njena majka posadila, koja iz gradske biblioteke podiže knjigu Ono što je bilo, Marine Cvetajeve, samo da bi je listala. Horror vacui je roman o strahu od one vrste usamljenosti koja je najbolnija kada smo okruženi drugima koji nas ne mogu, ili pak ne žele razumjeti. To je roman o strahu od praznog života, o ljudima koji radije biraju siromaštvo, nego odlazak u inostranstvo, ribanje nužnika i samoponiženje.
Preuzeto s: PEN BiH
