PRAVO NA ĆUTNJU
Znam kako se uliva u boje, kroz koji čestar
Dolazi u stih; krzne me sjaj mahovine kad
Razlije ga pod dirkama klavira, ova reka
Gonjena žeđu i znatiželjom izvora; znam
Ili bih morao znati čime je ovekovečen
Zastor što u talas propada i oživljava
U telu nadošlu zebnju i poslednju zraku.
Znam o izvoru i talasima koji mu niti
Izdužuju i tanje njegovu grgoljivu misao
Ono što se može razumeti, videti i čuti.
Poznam večnost u koju je misao prevedena.
Duša sluti ono što duša pesnikova zna.
Šta vidi jastreb u rasprskavanju kapljica,
Šta pastir zbunjen uveličavajućim znanjem
Ptičjim, šta goroseča dok dub pada u vir.
Čime se dubi pastrmka: kakav je njen zapis
U veličanstvenom pravu da ćuti sred
Strpljivih tajni vode koja će zdrobiti
Sklisko telo ako pokuša da je izgovori.
POSMRTNA MASKA
Lisica se slično prikrada; ispred nje,
U šipražju, drhte boje, duša fazana,
Još koji tren živa: i šta s tom smrću
Ima trava, šta čičak, mladica drena.
Tla se ne tiču mladunci: biva kako biva.
Klizi veče, u polusvetlosti tek treba
Namiriti očajanje; poluprazna flaša
Rakije stoji na kredencu, glasni gutljaj
Znači više nego bilo koja objava: pada
Veče, ispao je ptić iz gnezda, kukuvija
Sa odžaka gleda nesputanu prozirnost.
Šta se tla tiče nečiji strašan pad.
Ako se otrgnem sopstvenim porazima,
Mogao bih zaludan zaći u čestar ulica
I govoriti stihove domorocima, tiho,
Reske stihove o nadmoći nad očajanjem.
Jer grad nesmireno kazuje da nije nestao
U mimikriji prikradanja, jer zna da nije
Tek puko utočište dušama, da i njemu
Očajna lisica dahće za umom i vratom,
A naseljeno se tlo pod njim samo pretvara
Da nema ništa s javnim ukidanjem celine.
Biva kako biva. U naslućenom pokretu
Probodene šake i žednih usana sa kojih
Pada veče, stihovi zvone. Čvrsnu na koži,
Neprocenjivi, u živom vazduhu zapreteni.
KOSA
Dižući prašinu na drumu
Pruženom kroz polja i pamćenje,
Autobus staje da bi ušao putnik
Rad da brani čast svoje zemlje.
Svikao na vlati Oklahome, mladić
Ne sluti radost u Central parku,
Ne zna gde su parkovi Vijetnama.
Himna je i oda Formanov film.
U učmalom polju autobus i dalje
Staje, mladići i devojke ulaze
Vedri, posle oponašaju Džegera.
Prelep je taj prizor, život je lep.
Duboka je vera težaka na poljima
Pirinča gde sahranjuju svoje mrtve
Da bi duh ušao u zrna i kružio.
Ne stajući, namotava se traka.
I u centralnom parku život je lep,
Toliko da tamošnji režiseri ne mare
Za vođu statista, stižu tek da neviđen
Sirovi materijal doture vozaču.
Sred vlati uma motor prede, avet kosi.