Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Srbiju je književnik Enes Halilović.
MEĆAVA
Vetar je gomilao smetove, oštre pahulje
Šibale su lice, ispod obraza ostavljale potpis.
Znalci, zaljubljeni u jezičko blago, odmaknuti
Od stvarnih uvida, bi rekli: mećava; i strah,
Njome sputavan, da neću stići gde sam naumio.
Mogućnost da biću zatrpan i skončati
Pod nerazgovetnom ili pak čitkom vatrom.
Takve behu neke od godina, a zajedničke godine
Birao je izabrani žrec i prineo ih moždanoj
Oluji, jačini koju, mišljah, nemam snage
Da svladam. Tumači vremena i moći, nečujni
Beli mantili, behu uvek spremni u zlatotisku
Psihijatrije, u lazaretima i karantinima.
Ako mi je ikada nedostajala potpora, beše to
Kad u skrivanoj vejavici probijah se ka svetlu
Koje nisam video, siguran da postoji.
Potpora: ne više od reči, da obodre: možeš
Sve što si naumio. I čuo sam ih u nemosti
Vetra, jedno s njim, onda kad ne znadoh šta mogu.
Kad razumeo sam da pišem zbog vlastitog
Ushićenja i uživanja u čežnji da potpis bude
Vidljiv, beše kasno za osvrtanje i ponovno
Gubljenje u nanosima podnošljivosti i pravednog
Nečijeg gneva kojim bejah gonjen u sebe, u muk.
Svetlo se videlo, jasno kao da je na dlanu.
I nijedna mećava, pojmih, neće više biti samo moja.
ZASEDA
Oslobođena od samosažaljenja, izuzeta,
Starost donosi istinsku osetljivost,
Iako glasni su dokazi o drugom, ogromni
Kao nebeske daljine; sve dalji od životnog
Jezgra vraćam slike u njemu nevoljno
Razgranate, nepodnošljive u stalnom rastu:
Ugljenisana tela u sprženom hramu, zauvek
Udaljene putnike u granatiranom vozu,
Mališane skapale u pustinjskoj žeđi;
Gosparski Pometov grad i njegovog pesnika.
Živeh tek toliko na detalje da se navikavam,
I ćutim pred njima, kao oni nem.
Sada, s druge strane očekivanja, imam vremena
Za objašnjenja; još kad bih, sažet u pomisli
Da samo nemošću mogu uzdići stid,
Stvorio prostor za njih.
Uzdići se, do kajanja što sažaljevah telo,
Nužnu ljušturu, odvojenost,
Kad trebalo je hodati ispruženih ruku
I njima stiskati nerečeno: živo srce.
Hodam, još malaksao, u davno naslućenom.
I znam: u molitvu izrasta obojena nečujnost
Što iz zasede je mamim; da bih je
I razumeo kad najjače već beše voljena.
TEREN
Grad je neobeleženi teren za obzirnost
I strahopoštovanje prema bezimenosti.
Tako bi mogao reći pustinjak, iskušenik
Slučajno dospeo ovde, ostaviv glave
Svetaca da motre sa svoda manastira,
Načete neznanim zubom, zaštićene kovrdžama
I spletenim vlasima. Narasle pod rukom
Bezimenog slikara, prekoračivši
Dosege njegovih veština i imaginacije.
Oslikana bogomolja: umeće i mašta
U uvećanju, nauštrb surogata i sinonima.
I ona je neobeleženi teren; sa njega sam
Prenosio boje, simbole, zazor, rečju: igru
U bezgraničnost sjaja čiji koren
Uvek iznova biva slućen u telu, ustuku
Od obeleženosti, zabrana i iskušenja.
Odakle sam dospeo, iz koje od nebrojenih
Gladi, među zbunjene zgrade, u nabrekle
Ulice; sa svoda me vidi brižno lice,
Zaštićeno divljenjem, kovrdžama nasmešenim.
Kao da zajedno koračamo u susret imenima;
Umem li, na igralištu gde su detalji
Obeleženi i istaknuta pravila, da budem
Bezimen, nevidljiv u približavanju
Dosezima duše: mogu li sopstvenim rukama
Da odmeravam prazninu i sebe u njoj, i sam
Sigurnosna kamera na zauvek označenom svodu.
ČESTICA
Ptice su odlazile; mogao sam pratiti
Njihov ujednačen let, skladne zamahe,
Do časa kad postanu nebeske čestice.
Poslate da iskušaju ravnotežu, harmonično
Preimućstvo praznine nad drugim vilajetima.
Hladno je, večeri su prepunjene jezom,
Sećanjima na odlaske i nestajanje usvojenih
Čestica s kojima razmenjivah reči o skladu
Iskušenja pred koja izlazimo,
Oskudni logoraši na večnoj golomrazici.
Drhtim: znam da to nevidljivi pratim let,
Česticu koju telo iskušava u praznini,
Uvećanu njegovom željom da vidi i ono
Što nije, uvek ono što nije.
Ono što nije, a u njoj postoji.
Ptice su odlazile, još možda odlaze.
Mogao sam pratiti njihov let.
Gledao sam ih, znajući da će, znatiželjne,
Sleteti ovde, donoseći opet ono što nije:
Ljubavnu čežnju, rešenost da pesma traje,
Uzornost u poimanju potreba.
Uvek ono što možda nije: nevidljivi let
Nad svetom tek stvorenim u sebi.
UPORNOST
Upornost: da, uz korisnu dozu pesničke slobode
I tako mogu da označim stalnost nepristajanja,
Nagon za prepoznavanjem rasplinutih ćudi
Podvalu što nametahu nerazumno, a suptilno,
U meri u kojoj prefinjenosti uopšte beše.
Da, o upornosti što u rastrojstvima stanila se
I kružila u nasušnom vazduhu; u vazdušastom
Prozirnom telu dok se meta u drugom prostoru
Bezobzirno ne pojavi, o njoj bih mogao
Pripovedati, ne probudivši tiradom kajanje
Zbog strasnog obrušavanja; u obučenosti bejah
Ravan sokolu, s tom razlikom što on mora
Da ubija, ja da budem dostojan takmac podlosti.
Da poništavam je, učen u doba samoće kad jedina
Nadoknada beše svest o ponosu zbog trpljenja.
Da, upornost, ni manje, ni više, u godinama
Očaja i komadanja života tupim sečivima umova,
Uvežbanih u sopstvenoj ušuškanoj nesitosti.
Ne vinuše se oni iznad nje, da vide iz prozirnosti
Drugu glad i užas poništenja sopstvenog uloga.
I sokola koji će svačiji užas preobraziti,
Nedostižan u obučenosti da nečujan bude.
(Napomena: Selektor za Srbiju, Enes Halilović, birao je isključivo autore rođene do 1960. godine)