+ + +
kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore dolje bez nekog vidljivog cilja
i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i mada nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to
+ + +
hodam po zgarištu nekog sela
nagorjele grede kuća vire iz snijega
pod nekim čudnim kutovima
k’o čačkalice kad bi ih bez reda
rasuo po travi
pa ih gledao
iz prilične blizine
iz daljine
ako me sad netko gleda
čini mu se da ono mrav gmiže
po tanjuru punom raskašanog griza
s čokoladom
i smiješno je što od sela
ostao je tek jedan zid
sve se srušilo, smrvilo
pod nogama škripi crijep s krovova
a na onom zidu što nije pao
s čavla visi fotografija neke djece
gledam tu sliku kako stoji
pod pravim kutom
netaknuta
ona jedina u svom kaosu
ni staklo joj nije napuklo
čak se nije ni zaprašila jako
i mislim kako nije najgore to što ćemo
djeci ovakav svijet ostaviti
već što oni neće doživjeti
da ga za nama popravljaju
+ + +
budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriši na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti
+ + +
želim vidjeti djevojku koja sliči na mene
u dugačkoj i tankoj haljini od lana
kako se usred kafića ustaje na prvi takt
i luda za ovaj svijet
gipko pleše
želim da me zaslijepi sunce
kroz njezinu gustu, tamnu kosu
da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova
da joj se zavrti u glavi
s noge neka joj ispadne sandala
neka klone natrag u stolicu
smijući se još dugo nakon toga
želim da zaboravi
kako joj otac leži u nekoj ubožnici
sam, posran i zapišan
i jedina briga da joj bude
s koliko će se radosti večeras okružiti
želim vidjeti sve to
dvadeset godina od sada
jer sada
dok ležim na krčevini između panjeva
sam, posran i zapišan
i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje
rado bih zaplesao
kao krvava lanena gaza
koju mi vjetar bezobrazno otima s lica
samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice
i natrag obuo čizmu
lijevu na desnu
desnu na lijevu
svejedno je
+ + +
preko polja
staklo mi približava tuđe lice
jednim pokretom mogao bih mu
provući olovo kroz oko
to bih i učinio kad
u njegovim očima ne bi vidio
moj davno izgubljen spokoj
zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega
u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi
ljetuje s djevojkom
spavaju u šatoru
jedno drugome kremom hlade ubode komaraca
ljube se
useljavaju u mali stan
farbaju zidove
na podu vode ljubav
ne želim to prekinuti pa gledam dalje
on cupka dijete u krilu
pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom
više je kašice na podu
on se smije i ljubi ga u musave obraze
ona pristavlja ručak
prostire stolnjak i postavlja tanjure
sporo se kreće, smeta je veliki trbuh
nosi visoko, sigurno je muško
ja, vladar njegovog života
sve mu to dopuštam
skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu
želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio
njegov život koji još nije proživio
odselit ću se u njegov grad
pratit ću ga
njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta
zbližiti se s njom
postati joj ljubavnik
bit će to naknada za glad koju osjećam
za blizinom
dodirom, daljinom
do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene
šeće s one strane polja
godi mi spoznaja da mi je nadsvijest
konačno poslala motivaciju
sad imam novi smisao s kojim započinjem dan
to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti
za svakog neubijenog povući ću recku
metkom koji mu je bio namijenjen
sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam
tako ću postati najveći neubojica
koji je hodao ovim poljima
i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti
+ + +
shvatio sam da imam pristojnu prednost
na odlasku nisam ponio srce
ostavio sam ga na čuvanje jednoj tamo
ne znaš je ti
sad sjedim bez srca i razmišljam
ako mi metak i pronađe meso
srce će ostati netaknuto
to je generalni zajeb koji ću
htjedne li sudbina, plasirati
bez da sam o tome imalo kalkulirao
bez da sam išta sličnoga planirao, zamisli
vojnik bez srca, tema je to za psihologe i kardiologe
dvojim da bi se tome itko nadao
da bez srca sam mnoge ostavio iza sebe
a da ni izbliza nisam bio istim gonjen
jer jednu tamo, ne znaš je ti
ostavio sam
dok ove druge, kao da je i bitno tko su
ostavih da leže, u krvi
sve uz pjesmu napitnicu
