Čovjek p(l)jeva poslije rata
Za Tvrtka Kulenovića
popuhnul je hladni vetar
hladni vetar od levanta
i odnesal mari krunu
Plemićke pelerine lišća
Okrvavljene jesenjom giljotinom.
Preskačem vjetrušinama izvaljena stabla
Ljosnula kao političari
Koji su podršku u bazi izgubili.
Šuma ne šuška više ni jednom drevnom
Istinom. Niti tajnom. Ptičiji krici oštri
Ko ledenice.
Tvrdo je i suro i šturo na svijetu.
Svršeno je sa mnom predratnim kome je uzbibano
Lisnato jednoličje
Sličilo pojanju liturgijskom
Koji je čuo kako srce njegovog djeteta
Bije u brezi prenutoj razvigorom
Kome su studen i inje pretvarali
Grančicu svaku u koralj s Marine krune.
Sada sve na šta ti oko padne –
Besržno je i bezlično i bezoblično i bezokusno
I bestemeljno i bezliječno i bezutješno
Bezrepo i bezglavo.
Sve ispuhalo kao bešika svinjska.
Sve posivjelo kao lice čovjeka što je
Tri noći i tri dana zaredom prekartao.
Sve odjekuje ko prazna bačva
Pod udarcima nadžaka.
Posvuda glib prediskonski. Predadamski.
(I pregršt ili dvije imena prijateljskih
Kao kamenje po kojem duša koraca kaljugom).
U svijet danas gledam s ustima stisnutim
Kao kada se čisti rana. Il štala.
Sve prometnu se u jeku prazne bačve
Pod udarcima nadžaka. I u toj praznini: milioni
Ljudskih ćelija što luče beznadežnost.
A moja duša pusta je poput grada
Iz kojega su pobjegli krajiški Srbi
A hrvatske postrojbe još nisu u njega uljegle.
Odsada ću praviti se da jesam ono
Što jesam uistinu. Ostaje mi da svoju
Bit nosim kao vlastitu krinku.
Do kraja života na licu da nosim odsjaj
Krvavog zalaska Jugoslavije
A noću, kao konzul Andrićev, da koracima
Mjerim crveni bosanski ćilim i pitam sebe:
Šta radim ovdje
I zašto nisam drugdje?
