Ni jeka mi se ne vraća
Izolovan od događaja
vratio sam se malim stvarima
ljeta podnosim sve teže
i nigdje ne mogu stići
polegle trave usamljene
trnu kao zubi
bacim kamen
u provaliju riječi
ni jeka mi se ne
vraća.
Vjerovati u baštenske patuljke
Treba čekati
i vjerovati
da će jednog dana
doći i u tvoju kuću.
Nema kraja
U obruču očekivanja
prestarilo je
sve ono što se nudilo
kao nada u sutra
u široka polja
i čisto nebo
kazaljka se zaglavila
u mehanizmu
rastopljenog časovnika
zaglibile stope
u živo blato rutine
sa ringišpila mladosti
otkačilo se iz ljuljačke
uskakanje u situacije
koje nemaju
drugu priliku
za koje ne postoji repriza
niti mogućnost
da se dopiše scenarij
ili promijeni
monološki slijed
poraza
iznenadni cunami
razdraganosti
koji povlači u dubinu
za sobom
sve čega se dohvatim
lica se mijenjaju
mišići i zglobovi
otkazuju poslušnost
padam u kome budnosti
prebudan da izađem iz sebe
preprisutan u svom dvojstvu
grčevito stisnut
sa maskama
koje su došle po mene
suton se obrušava na
umrlu zvijezdu
nedostaje mi posljednja puzla
u slagalici
nema kraja
ne razdanjuje se
ni početak.
Pustiću da prođe
Čekam da se
rasanim
pustiću da prođe
neću se vraćati
zastajati
gubeći se
u sebi
ni uzimati dah
da zaronim iznova
mogu zamišljati da se
obnavlja
poništava
ono što prošlo je
i ono što
ne može biti.
Neoblikovana vizija ega
Jedino stvarna je misao
svjetlucavo odsustvo riječi
ostani unutra
čim otvoriš vrata
da saopštiš istinu
sam sebe izdaješ
pod nepomičnim oblacima
vjetar nosi grad
svjetla i ponori
neoblikovana vizija ega.
Kao posljednji lovac
Toliko toga se događa –
odumire divljenje
skriva se
iza zavjesa
svijeta
a ti
kao posljednji lovac
tražiš oblike u haosu
za zabavu, za zaborav
za ništa
žene trče
kao sjenke u sumraku
razlijevaju se ulicama
skrivene u hukovima smijeha
svaka staza koju slijede
ostaje nejasna –
posmatraš ih
i loviš
loviš, ne razumiješ.
Đorđe Krajišnik, Mali svakodnevni padovi, Enklava, Beograd, 2025.
