Noć kiša pada kao da je na nebu pukla cijev kišobran naravno nisam ponijela ostao je da samuje pored vrata koja sam zalupila praćena maminim kletvama glavobolja je mrtva i zaboravljena udavljena pod novom strujom alkohola nisam dibidus pijana jer osjećam kišu cijedi se niz kosu pada za vrat mili preko leđa patike su mi blatnjave hlače uprskane od šljapkanja izgledam kao Rambo izronio iz močvare otvaram vrata haustora škripa odzvanja stegnem zube vlaga sad već prodire na mjesta koja za nju nisu predviđena naprimjer donja leđa odvratna vlaga reumatska vlaga ustrčavam uz stepenice po dva stepenika treći sprat iza mene ostaje mokri trag kao iza puža vadim ključeve izračunala sam da je mama na dežuri zaspat ću prije nego što se vrati ili ću se praviti da spavam podrigujem uzavreli ječam guram ključ u bravu ne mogu da ga okrenem kao da je brava zaledila vadim ključ vrtim ga u ruci zagledam to je taj ključ stavim drugi za svaki slučaj jer sam polupijana ne može naravno da ne može njim sam otključala haustor šta se dešava vratim prvi ključ pokušavam okrenuti ne može ako nastavim slomit ću ga ključ miruje u bravi kao excalibur u stijeni. Vadim ključ šokirana. Vrata šute podmuklo, prave se da me ne poznaju. Kucam, zvonim, lupam, nema odgovora. Lupa se prostire po haustoru, neko će otvoriti, prepoznati me, pitati zašto ne mogu da uđem u vlastiti stan. Neugodno mi je, uvijek je neugodno dugo stajati u haustoru bez razloga, hvata me panika, svjetlucaju špijunke na svim vratima sprata kao da namiguju jedni drugima, kao da sve komšije istovremeno škilje.
Polako se u mom alkoholiziranom mozgu pojavljuje spoznaja: Mama je promijenila bravu. Promijenila je bravu jebo te. Stojim, vrata mog stana nemaju nikakvog sažaljenja za mene. Mokra sam od glave do pete, popišana, gdje ću sad, oficijelno sam beskućnica. Zavrnem se, siđem niz stepenice, otvorim vrata haustora, hladnoća pokulja unutra, kiša se obara kao nepregledno jato kamikaza, vidim samo obrise zgrada, samo obrise grada, kao da je nespretno izbrisan gumicom. Svijet sjena, svijet polustvoren, poluizmaštan. Svijet koji je dosadio vlastitom demijurgu kao stoput isprobana igračka.
Duboko udahnem.
Izađem na kišu.
Osluškujem tutnjavu, odbija se od prozore, pokušava ući unutra, polako, uporno, potopiti nas, sve naše nastambe, živote, pretvoriti nas u podvodna bića, u ribe, u mekušce, izrast će nam škrge i ticala, peraje i kliješta, naša tijela pretvorit će se u krljušt, u bezobličnu masu mekog mesa, milit ćemo po dnu novih pramora, pretvorit ćemo se u bića iz koji ponovo treba nešto evoluirati, vratit će se sat na nulu, kroz milione novih godina izaći će iz nas nešto pametnije, sposobnije za ljubav, plemenitost će biti nasljedna osobina.
Prozori u Delbojevoj kafani su mali, filtriraju mutnu svjetlost kroz masna stakla. Mjesec je sakriven gustim kišonosnim oblacima, otet, uguran u oblak kao u vreću.
Mutna svjetlost dolazi od ulične svjetiljke, jedine koja radi u ovoj ulici jer je valjda dolje na raskrsnici. Osvjetljava ovu mahalu kao svoj planetarni sistem. Delbojeva kafana žmirka. Sitan Pluton sam i mračan.
Ne mogu da se namjestim. Izmoždena sam ali od sna nema ni traga. Dvosjed miriše na nekakvo prošlo vrijeme, možda malo i na Delbojevu tetku, ne znam kako ona miriše ali mogla bi ovako. Kosa vlaži naslon dvosjeda, osjetim to kad smjestim obraz na tu stranu, memljiva zavjesa izgubila je boju u zagasitoj noći. Delboj ovaj prostor zove ostavom, tu on inače spava kad spava u kafani, oni vatrogasni aparati stoje u uglu nije ih još prodao, nekakva gvožđarija, video kasete, cdovi, kutije, gomila kutija, bog zna šta je unutra, betonski tegovi, gajbe sa pivama svuda okolo, nikad mi nije bilo jasno odakle ih nabavlja, pitat ću ga ujutro kažem sebi ako ikad zaspim, ako ikad svane jutro.
Delboj hrče neravnomjerno, iza zavjese. Spojio je dvije stolice, pokrio se duksericom, boljet će ga leđa ujutro, on neće reći ni riječ jer Delboj je takav.
Miris ustajalog duhana polagano se spušta na moje tijelo kao prašina. Delboj krklja dok hrče, ima nekakvu devijaciju u nosu, zbog toga tako hrče.
Zamišljam mamu kako mijenja bravu na vratima, šarafcigerom odvrće i vadi staru bravu kao što se srčika izvlači iz šećerne trske. Srčika našeg zajedničkog života. Tamo gdje je izvadila bravu ostala je rupa, kroz nju probija svjetlost iz stana. Mama stavlja novu bravu, zavrće šarafe kao da zakiva kovčeg.
Delboj je zaključavao kafanu, imao je kapuljaču, uvukao glavu u ramena da se zaštiti od kiše. Stala sam na tanki trotoar preko puta kafane pod nekakvu nadstrešnicu koja je bila slab zaklon. Kiša je padala toliko jako da se slijevala niz krnji lim u potocima. Bila sam mokra od glave do pete, tako da to i nije bilo previše važno. Delboj se borio sa bravom pokušavajući se zakloniti od kiše. Ako pustim glas, osjećala sam, raspuknut ću se kao prezrela lubenica, prsnut ću kao sijalica pod velikim naponom. Zato nisam progovorila, stajala sam tu suzdržavajući suze. Uostalom, mislila sam, kakve veze ima, sve je toliko mokro da jedna dvije suze neće promijeniti stvar. Mislila sam da imam puno pravo da se sažalijevam, a opet, grizla sam usnu, stiskala šake pokušavajući da zadržim poplavu. Valjda je to nagonska reakcija, životinjska skoro, kao bodlje ili smrad ili praviti se mrtav. Samo su okolnosti malo složenije. Delboj je konačno zaključao kafanu, zario ruke u džepove dukserice i pogrbljen krenuo niz ulicu prošavši pored mene kao da ne postojim. Vjerovatno je pomislio da sam prosjakinja ili beskućnica ili neki socijalni slučaj. Kad bolje razmislim, to sve i jesam, samo trebam ispružiti ruku. Delboj ne voli prosjake ali skoro niko ih ne voli. Možda zato što ne želimo da budemo oni, a sa životom se nikad ne zna. Do tad je lakše praviti se da ih nema.
Otvorila sam usta i ispustila nekakav zov. Kao što sam i pretpostavljala, briznula sam u plač i to ga je tek ponukalo da se okrene. Prepoznao me, potrčao, uhvatio me za ramena, gledao me.Nisam mu vidjela zjenice, plakala sam kao majka poginulog junaka, zagrlio me i dalje sam plakala, Plakala sam dok je otključavao vrata, dok me spuštao u Nećkovu fotelju, dok je skidao duksericu, dok je zvao tetku i govorio joj da noćas neće doći kući, dok je stavljao vodu da kuha, dok je sjedio pored mene i gledao me strpljivo i sažaljivo sa komadima odjeće u ruci. Sve je mokro na tebi, rekao je, obuci ovo to su neke moje stvari koje držim ovdje Gledala sam u odjeću otirući lice od suza i kiše.
Ne brini, dodao je brzo, skroz su čiste stvari, sam sam oprao.
Još sam jače briznula u plač. Delboj je sjedio paraliziran. Njegova viteška moralnost čovjeka iz malog mjesta zabranjivala mu je da skine ženu makar i u ovakvim čednim okolnostima. Moje stanje je očigledno prevazilaziloi njegov emotivni potencijal, pa mu je ostalo samo da sjedi kao usrani školarac. Razrogačio je oči stežući odjeću u ruci dok sam jecala i vlažila Nećkovu fotelju. Prehladit ćeš se Mašo, rekao je tiho.
Zaista sam osjećala hladnoću koža mi se ježila. Skinula sam majicu. Delboj je skrenuo pogled i pružio mi odjeću.
Sjedila sam na svojoj stolici kostimirana u Delboja. Puhala sam u vreli čaj, prvi gutljaj mi je opržio nepce. Jezikom sam dodirivala bolno mjesto, osjećala sam plik koji bubri. Delboj je rasporedio moju garderobu po nekakvom jadnom žutom štriku kojeg je našao u ostavi. Jedan kraj je pričvrstio tako što je otvorio ulazna vrata, nabacio štrik na njih i jednostavno ih zatvorio. Za drugi kraj je našao ekser ukucan u zid i obmotao ga oko njega. Štrik je bio predug i ostatak se pružao niz zid kao curak žutog ulja. Poredanu garderobu je sušio fenom uporno i strpljivo. Gledala sam ga preko pare vrelog čaja. Davno sam na youtubeu gledala ratni snimak u kojem čovjek pokušava požar u svom stanu ugasiti bokalom vode. To sam poslije često sanjala: naš stan gori, mama vrišti i zove me, a ja u ruci držim bokal vode.
Odakle ti fen, kažem.
Još dva tri su ostala, kaže on, od stare narudžbe ne bavim se više tim sad su aktuelne vrećice za usisivače.
Usisivače, kažem.
To su ti neki astronomski usisivači, jedna kesa košta tri banke, kaže on i gasi fen. Grije se, kaže, nije neki kvalitet made in china.
Šutim. Toplina se polako širi, otkravljujem se, hvata me drhtavica, stišćem zube jača sam od toga. Delboj me obukao u dres Bosne i Hercegovine, sintetika grije nezdravom, vještačkom toplinom.
Proći će je to, kaže Delboj, tvoju mamu, za dva dana doći će ovdje da te moli da se vratiš.
Neću da pričam o tome, kažem.
Delboj ušuti kao po naređenju, pali fen, nastavlja sušenje kao da mora.
Sutra je slavlje, kažem. Delboj kimne.
Misliš da ćemo se svi pojaviti, nastavljam.
Ne znam, kaže on, svi su pozvani na rođendan.
Rodžendan, ispravim ga. On se nasmije.
Jest rodžendan, kaže.
Sigurno je i Nećka pitao, kažem oprezno.
Jest, kaže Delboj.
Šta mu je Nećko rekao.
Ne znam.
Delboj gasi fen i sjeda pored mene. Šuti, melja riječi po jeziku da ih omekša. Kaže:
Sve više mi izgleda da je on u pravu. Ovdje se ne može živjeti. Cijelo vrijeme sam to znao, a on mi je to samo nekako…
Osvijestio, kažem.
To, odahnu Delboj. Prevrće fen u ruci.
Mislim plivam ja ovdje i sve ali to nije to, to nije život sretnog čovjeka, ovdje se može samo plivati nikad dići glavu iz vode.
Šutim. Delbojeve metafore udaraju me svuda kao šibe.
Voliš li ga, kaže Delboj iznenada.
Volim, kažem.
Jebi ga, kaže on.
Šutimo. Pijem čaj, vrelina je malo splasnula.
Zašto nisi rekla hoću kad te pitao, ne odustaje Delboj. Kao da mi rovi po onoj prozirnoj kožici što se uhvati na rani.
Zato što je gad, kažem, aali gada i dalje mpžeš voljeti.
Delboj ustaje, pali fen.
Ovdje možeš ostati koliko hoćeš, kaže kao usput, namjestio sam ti tamo u ostavi, tamo ja inače spavam nije nešto.
Savršeno je, kažem.
