PRTLJAGA
Kad je nekoliko puta puhnula željeznica
(zadrhtale su biljke u Botaničkom) kolona je odlazila.
Neka mutna slutnja, noge teške. Stotine su zahvaljivale
tijelu, opraštali se od njegova starog sunca.
U zbilji san, zbilja visinska sjeta: varavi prijevodi.
Ali to nije smrt koja ubija. Glavno je potrošeno.
U koferu, uz hranu i zrcalo, čitavo nebo, sve zvijezde.
Napokon ima takvih zatvorenih vremena. Usred nevolje,
iznenađen pogledom, sat kaže deset i pet. Osnažilo se
mjesto, pomakla kutija u svoju sudbinu. Tko je bio siromah
sada je svjetiljka.