Kada govorimo o autentičnim pjesničkim iskustvima koja su utisnula svoj trag u bosanskohercegovačku poeziju kraja prošlog i početka ovog vijeka onda nam se poetski izraz Marka Vešovića nameće kao jedna od centralnih linija jezičke potrage i majstorstva koji su na specifičan način obilježili naš jezik i ono što on u svojim izražajanim mogućnostima može ponuditi kroz poeziju. Vešovićeva poetika nastavak je jedne tradicije, rekao bih najprije one Skendera Kulenovića, koja u jeziku rudari, nastojeći iz neprestanog njegovog propitivanja, iskušavanja i izljevanja svih njegovih legura, ponuditi ono više, koje nam svjedoči pjesnika koji neumorno vodi svoj rat sa jezikom, pokušavajući iz njega isisati i posljednju mogućnost da se nešto progovori i kaže, a da se pri tome stalno ima svijest da se može dokučiti više i pjevati dojmljivije. Drugim riječima, ta vrsta rudarenja kod pjesnika kakav Vešović jeste bio neumorno je insistiranje na kovanju stiha i rad na svakom slogu pjesme, želja da se vlastito pjesničko iskustvo prevede sa one strane puke pojavnosti, da se dosegne ona specifična magija jezika koja zanosi, odvaja nas od ovog svijeta i odvodi u zakutke nesvjesnog, gdje levitiramo u izmaglicama i onirističkim olujama sebstva. To prije svega podrazumijeva veliku ljubav i znanje, a potom osjećaj da su jezik i odnos sa njim jedna nesputana igra, radoznalost i upornost da se u njemu iznova i iznova otrkivaju sve one pukotine i rukavci iz kojih se može polučiti stih koji će u jednom svom zamahu uhvatiti što je moguće više glasovnih treperenja i ritmičkih skokova, te zavesti čitaoca u one nepojamne ponornice duše iz kojih se sve razvidnije vidi i osjeća. U takvoj predanosti pronalaženju najpodesnijih jezičkih zvučanja Vešović je, doima se, išao do krajnjih granica, lomeći i senziblizilirajući svoje pjevanje akribično do filigranski preciznih rješenja, iscrpljujući pri tome svu širinu ovdašnjeg jezičkog iskustva. Iznimno je, u tom smislu, važna naša pjesnička tradicija kojoj se on neprestano vraća tokom cijelog svog života pjesnika. Kao vrstan tumač poezije, koji je od svojih tumačenja drugih pjesnika stvarao jednu majestetičnu poetsku analizu, koja je raskopavanjem do najsitnijih detalja pjesnike i pjesme otvarala anatomski slojevito, Vešović je u svojim pjesmama uspijevao da ugradi i nadogradi svoje prethodnike na način koji je svjedočio da je posrijedi autor koji pjesništvo živi i poima na jedan rijedak način. Kada to kažem mislim prije svega da je u pjesničkom biću Marka Vešovića bila prisutna jedna drugačija strast za saznanjem, za uranjanjem u poeziju kako bi se došlo do njene suštine, raslojavanjem svega onoga što jezik jeste destiliralo se ono najuzvišenije do čega se u uspjeloj poeziji može doći. A to je onaj vječni plamen koji prevazilazi granice prostora i vremena, ona tanka nit radi koje poezija i nakon stotina godina jeste jedan od najuzvišenijih čovjekovih pokušaja da iz opšte tame svijeta dosegne zeru svjetla. Jer samo tako se može preživjeti, opstati i nadati.
Pjesnik je onaj koji u jeziku, prije svega u njemu, traži smisao i podražaje za sve ono što vidi i osjeća, koliko god da poezija nosi i svojevrsnu temu ili pak univerzalnu poruku, ona jeste jedino uspjela kada u sazvučju stihova uspijeva imanentno dosegnuti one tačke u nama koje bude ono uspavano u ljudskom, ono što nas pomijera da iskoračimo iz reda stvari kako ih poimamo u ustaljenom protoku vremena. Činjenica da je Marko Vešović svoje najvažnije knjige i pjesme napisao u nastojanju da dokuči ratno zlo i opsadu Sarajeva, poglavito u svojoj knjizi „Poljska konjica“, te da je tim slijedom njegova poezija bila usmjerena da se o tom zlu najglasnije govori i da ga se kritički dekonstruira, ni u kom pogledu ne umanjuje snagu njegove istrajnosti da jezik sam prije svega bude ono što je osnova svakog osmišljavanja ili obesmišljvanja zbilje u pjesmi. Unutar „Poljske konjice“ Vešović svjedoči kao pjesnik iskustvu rata na način koji je u mnogome pomjerio granice naše poezije, krećući se za detaljem – za onim mikrotrenutkom koji stravičnost ratnog ubijanja ljudi čini gotovo nepojamnom, za onim malim podražajima života, egzistencijalnog otpora smrti – on, koliko god u određenom smislu bio doslovan u imenovanju stvari pravim imenom, ni jednog trenutka ne prestaje biti pjesnik koji i u susretu sa tim najmračnijim razdobljem naše novije povijesti zna da poezija sebi ne smije dopustiti da padne u banalno ređanje činjenica i izvještajni manir. Naprotiv, ona mora, ma koliko zbilja bila strašna, uvijek tražiti svoj put, koji će posvjedočiti strahoti, ali koji će je uzdići izvan okova lakog zaborava. Samo je poezija u stanju da jedan trenutak propasti svega ljudskog uhvati u svoj njegovoj punini, da ga kao luču prenese u pamćenje, koje će svaki put ponovo biti oživljeno onda kada se pjesma čita, ma ko i ma gdje je čitao.
Navešću ovdje stoga pjesmu „Kad trešte granate“:
oko zapaža tek sitnice: sijed čuperak dlake strši
iz uva staračkoga šaka što vrškom cigarete
mrvi pepelne gromuljice u mesinganoj pepeljari
crn polumjesec pod noktom palca komšijina
iskrivljen ekser u prašini tanjir s dva keksa koji liče
na žute zvijezde s rukava jevrejskoga
pauk što visi nad bezdanom kao alpinist o užetu
ženska cipela na kojoj ostane od bljuzgavice:
bijela šara nalik mapi jadranske obale
rombovi sunčeva svjetla što podsjećaju na rombove
sa uniformi časnika hitlerovih
raznizala se stvarnost
prosula se u podrobnosti kao pod lupom uvećane
u paramparčad iz kojih je smisao ishlapio
Svijet naprosto iscurio kroz iskopane oči kuća
to nisu djeca u podrumu nego mladunčad u jazbini
to više nije ženska kosa nego je dlaka na lubanji
ili je mrtva ko perika
granate zbilju raznijele
isparile su odjednom sile koje sve drže
jedno s drugim detonacije sav smisao
isisaju iz svega zemnog uobličeni
svijet krenuo unatraške topi se metal
starih sasuda oko nas nisu sarajevske
već jerihonske ruševine
Unutar ovih stihova Vešović nam dosljedno pokazuje šta je ona suštinska moć poezije, njena mogućnost transponovanja, univerzalizacije jednog tragičnog iskustva, da bi se sačuvalo nešto od samog života. Ono (…) to nisu djeca u podrumu nego mladunčad u jazbini/to više nije ženska kosa nego je dlaka na lubanji/ili je mrtva ko perika (…) slika je i emocija koja nam do srži ogoljava strahobalnost i ubitačnost svakog iskustva rata, ovi stihovi danas, u ovom vremenu sada, zvuče kao nešto što je jako prisutno i poznato na brojnim tačkama planete, oni otrježnjuju i dovode do onih najdubljih spoznaja. Vešović u „Poljskoj konjici“ davanjem svoga glasa onima koji ne mogu da govore, tom promjenom registara, izbjegavanja pukog govorenja iz lirskog ja, nastoji biti glas cijelog jednog grada, jednog prostora satjeranog u nemoć, kojeg se želi satrati i izbrisati. Njegova poezija u takvom haosu dolazi kao zrno želje da se sve ne prepusti ogavnosti sile, da se i uprkos njoj, baš zbog nje jezikom suprotstavi. Ali, to nije poezija bez nade, naprotiv, mnoge pjesme unutar ove njegove knjige svjedočanstvo su nepatvorenog otpora života mračnjaštvu i divljoj najezdi konjanika smrti. Evo kako je to, sa koliko nježnosti, pokazano u pjesmi „Ženska Bluza“:
Smrkava. A na zapadu, nečija noga gurnula
krčag sa vinom koje se prolilo vidikom.
Mlad mjesec, kao rogovi s kacige u kojoj,
na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše
borovina na smjesu limuna sa tamjanom.
Na straži borac, dugačak i krt ko slamka ražana.
Krt od mladosti i ljubavi. Izvlači iz njedara
bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.
Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila
mogao bi provući kroz burmu vjenčanu.
Prizor božanski neiskaziv. Reći ga riječima
bilo bi što i težinu zrake sunčeve
na terazijama izmjeriti.
Odjednom, od svega: od vinskog zapada
od rogatog mlađaka, od ženske bluzice
po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla –
odjednom, od svega toga, bi mi lakše na duši.
I lakše na svijetu.
I dalje znadeš da rat na zemlji postoji
ko crno klupko, ali s njime bi se duša
igrala kao mače. Da smrt se i dalje
kroza sve providi, ali ne kao prćasta
lubanja kroz kožu lica. Već kao sjemenka
kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim.
Okolnosti vremena koje sada živimo često nas dovode u situaciju da se pjesnički izraz ne razlikuje od novinske hronike, da je angažmanska poruka koja se prenosi preuzela primat u odnosu na onu suštinsko traženje jezičkih rješenja kako da pjesma u svojoj cjelini dosegne tok koji je čini besmrtnom i neprolaznom, višom od svake grubosti onoga neposredno doživljenog. Marko Vešović svojom je poezijom pokazao šta znači kada se ono što je potreba da se pjeva o najsirovijem iskustvu stvarnosnog dodirne pjesnički promišljenim osjećajem da je svaka stvarnost pred pjesničkim jezikom, ma koliko to zvučalo iluzornim, osuđena na propast. Samo poezija će ostati na kraju svijeta, kao okamenjeno, zgusnuto iskustvo nade, da je čovjek mogao i drugačije gledati, uprkos svoj buci i bijesu tenkova i topova, nasuprot sverasprostraljenom nadiranju smrti.
Ili, Vešovićevom pjesmom rečeno:
I ja sam ko knez Andreja
s ledine zelene, ranjen, gledao u nebesa.
Milion milja uokolo ničega nije bilo.
Jest, milja, kao da je praznina grdna
što je hučala, oko mene, u stvari, bila pučina.
Gola i nedogledna. Od svega, ispod neba,
ostala slijepa golotinja koja neljudski huči.
Isprva su, doduše, srpske se žabe čule
po dobrinjskim barama. No brzo su zamukle.
Ja, čudnoga li čuda: hor žablji ispraća me
na onaj svijet (mislio sam, ako se to i moglo
mišljenjem nazvati. Jer mislila je koža).
I ja sam, ko knez Andreja, pred smrt,
odjednom, osjetio da ničeg na svijetu
i nema, osim one daljine neizmjerne,
nada mnom, i daljine, još neizmjernije,
unutra. Kao da je duša gledala sebe
odnekud iz beskraja, silno ljekovitoga.
Il ko da bol svoj gleda nakon milion ljeta.
Bol stvoren u slap bijel,
što huči ko vrelo Bosne.
I ja sam, ko knez Andreja, shvatio
da ničeg važnijega
nema od tih daljina koje su množile se.
Sedamdeset i sedam nedogleda,
i sa svakoga duša pije
kao sa sedamdeset i sedam kladenaca
iz moga zavičaja.
Svijet je, uokolo, bio u prah samljeven,
i nalik onom
rumenom stubu prašine što sukne u visinu
granata kad pogodi nečiju kuću u Sarajevu.
I ja sam razumio da tolike daljine mogu
izići samo na dobro. I raduješ se
što u tim daljinama,
trunka si ovolišna,
ali trunka u koju sve te daljine staju.
I ja sam osjetio kako se te daljine
odjednom sručuju u me,
ko Krkin slap kod Knina,
a veći milion puta. S dugama koje
u vodenoj se prašini prave.
I ja sam slušao kako se, te daljine,
sručuju da me iznutra
očiste, da operu ljage krvi, u šta
cijeli svijet bijaše rastvoren.
