„Zbogom Dilane“, Danilo Đoković, Enklava, 2023.
Pjesnička knjiga „Zbogom Dilane“ Danila Đokovića intimističko je poetsko ostvarenje koje specifičnom emocijom pred čitaoc donosi jedan autentičan pogled na odrastanje i ljubav. Cjelokupna ova pjesnička knjiga, sa referencijalnim tačkama koje se dotiču stripa, muzike, filma ili slikarstva, tvori jedan zaumni svijet generacijskog pisma osoba rođenih osamdesetih godina prošlog vijeka. I to samo po sebi ovako izrečeno opšte je mjesto, međutim ono što Đokovićevu knjigu čini dojmljivim pjesničkim ostvarenjem jeste činjenica da ovaj autor nastoji iz tog iskustva jedne generacije polučiti pjesničke slike koje nadilaze puku, a u aktuelnoj pjesničkoj produkciji tako prisutnu, narativnu logiku hroničarskog bilježenja datosti i doživljaja svijeta. Autor knjige „Zbogom Dilane“ to iskustvo uzima samo kao polazišnu osnovu, i iako unutar svoje poezije melanžira cijeli niz pop kulturnih punktova koji su oštepoznati, uspijeva sa njima kao okvirom svog pjesničkog iskaza doseći mnogo više od onoga što je tek uopštavanje preživljenog iskustva. Evo kako je to u pjesmi „pelcovanje“: „udišem prvi dim pun fosfora/uzimaš mi šibicu i lizneš vrh/tako smo se trovali kao klinci/; nišanim te pogledom/kroz raklje praćke peckalice/; ako dovoljno nategnem gumu/male bumerange od bakrene žice/ugraviraću ti u kožu/;“. Đoković, dakle, u jednu generacijsku perspektivu unosi pjesničku sliku koja podsjeća svojim titrajima na kružnice mirne vode u koju se baci oblutak, i sve je kao blagi dan zrelog ljeta i bezbrižnosti. To je, dojma sam, najčešći utisak kada je posrijedi njegova poezija, cijelim tokom ove knjige postoji jedna nježnost koju ništa ne može narušiti. Međutim, to ne znači da se radi o nekom pukom eskapističkom bježanju od stvarnosti, niti da pjesnik zatvara oči pred svijetom. Naprotiv, stvarnost se poput bljeska munje, iznenadno i snažno, probija kroz nebo poezije ovog autora, dodatno usložnjavajući unutrašnju atmosferu svake pjesme. Ona, ta stvarnost, samo nije u prvom planu, ali u nekoj svojevrsnoj jezi trenutka neprestano nas podsjeća da doživljeni mir u svakom momentu može biti prekinut ili uzdrman.
U tom smislu moglo bi se reći da autor, iako je posrijedi njegovo prvo pjesničko ostvarenje, ima izuzetno izražen osjećaj za detalj, za mikro poetski obrat koji nosi specifičnu toplinu i emociju koja dubinski prodire u svijet čitaoca. Sa jedne strane dalo bi se istaći kako se radi o hermetičnm pjesničkom rukopisu, koji je okrenut prije svega sebi samom, ali sa druge strane bez obzira na činjenicu da li čitalac poezije iz knjige „Zbogom Dilane“ poznaje sve meta obrasce koje pjesnik koristi ipak on uspijeva svojim pjesmama doprijeti do onih najtankoćutnijih titraja koji čitaoca zanesu i odvedu ga van okvira pojavnosti. I to je ona najvažnija uloga poezije, da bez obzira da li u njoj nužno razumijevamo svaku sliku ili podtekst ona ulazi u naš prostor nesvjesnog, dotiče nas i pomijera iz ležišta udobnosti. U pjesmi „ne zovite je posle 3.30“ ističe se, na primjer, cijeli spektar navedenog, ma koliko bilo lično, zamislivo je u univerzalnom smislu : „lepo ti stoji kaput od popodnevne gužve/u prevozu stiskaš šipku/kroz prozor neko dete skriva u šaci/lopticu skočkicu, smeši se uvis/; bulevari uranjaju i izranjaju iz smoga/popodne otkucava spratovima/do tvog balkona koji gradu okreće leđa/na njemu smeštaš stopala u papuče/ogrnuta u sva svoja neću/; neka te čuvaju od promaje i praznine/velikih tamnih soba i hodnika/;“
Ono što je još iznimno dojmljivo unutar ovog pjesničkog rukopisa odnosi se prije svega na jedan segment unutarnje topline, mirnoće i preciznosti izražavanja emotivnih promatranja. Pjesma „odakle te zovem“ iznimno je uspio primjer takvog poetskog izraza: „ako kroz okna čuješ sirene/i dlan spustiš na vreli sims/dok granit pločnika tinja/a nigde vatrogasnih kola/; ako ti se učini da su pešaci/tek sklonili pogled sa tvog prozora/i odlaze neparnim korakom/sveže otisnuti sa Hoperovih platana/, ako nestaju u senci/tvog perifernog vida/dok zuriš u nadograđene krovove/iza kojih su se sakrila brda/; onda znaj da je gorelo u njima/da poslednja stabla/šatorskog krila/i ćebeta za dimne signale/; kad sirene utihnu/trgove tvog grada/ozvučiće odbegli zrikavci/; slušaj ih, bili su tamo/;“.
Đokovićeva poezija nosi u svojoj suštini jednu specifičnu vrstu melanholije, koja u svojim minijaturama, krokijima ljubavi, roditeljstva i reflekcija na odrastanje ni u kom smislu nije nametljiva, niti maltretira pažnju čitaoca. Naprotiv, ona se svojom odmjerenošću i nepretencioznošću na prefinjen način sudara sa strahovima, nastoji im prići bez viškova i frenetičnih krikova, već kamerom koja je u dugom, širokom kadru prikazuje ono što jeste suština svakog nemira i nelagode koja proizilazi iz iskustva onoga što bih mogao označiti kao kategoriju poimanja „djece devedesetih“. Pjesma „pod teleskopom“ sažima to iskustvo precizno i nedvojbeno jasno: „špijunka mi je okrenuta naopačke/; bilo ko može da zaviri u moj stan/ja samo vidim gori li svetlo u hodniku/;ogrnut manirima i na plus četrdeset/hodam oprezno/;kao da sa druge strane vrata sve vreme stoji/neko veoma zainteresovan i tih/;“ Ili, jednako tako u pjesmi „o Melodiji“: „ti si pesma koje nema na Jutjubu/; istisnuo te je Suec vremena/pre nego što si projurila Evropom/na talasima interejla/; prespavala u džinglu/mađarskog MTV-a/a ja probdeo leto rendajući kilobajte/dial-up interneta/da se nađemo na trideset sekundi/besplatnog sempla/; sa dva dugmeta kasetofona/kao kineskim štapićima/uhvatio sam špagetu/tvojih pertli u odlasku/ali te nisam sapleo (…)“
Uzimajući kao osnov svoje knjige kultrni strip Dilan Dog, koji se provlači cijelim tokom ove pjesničke knjige, Danilo Đoković ne stvara horor poetiku, već naprotiv iz onoga što je hororično nastoji pronaći i one mirne luke koje daju smisao životu u dvoje. Otuda „Zbogom Dilane“ jeste jedna vrsta pjesničkog opraštanja od doba djetinjstva, prelazak u doba zrelosti, kada one onirične slike vlastitog odrastanja uz istraživača noćnih mora prelaze u prostore osmišljavanja stvarnosti koja, iako suštinski puna horora, ipak uspijeva da porodi one zakutke mira koji su nužni da bi se ostalo normalno. Đoković na dojmljiv način piše o ljubavi i roditeljstvu, njegovi stihovi u tom registru donose nekolicinu uspješnih pjesama, koji u malim pokretima, u onom zagledavanju unutar sebe samog, otvaraju cijela prostranstva prepoznavanja i pobratimstva lica u svemiru. Stihovi iz pjesme „1996.“ Predočavaju to ovako: „sakrila si šake iza leđa/pustila me da pogađam/u kojoj je žeton/; tačan odgovor bio je u obe/blesnuli su u tvojim dlanovima/i nestali u uskim prorezima arkada/; danas ih na grudima nose devojke/koje ne znaju za vezu/kadilaka i dinosaurusa/;“, ili u pjesmi „tamo će se nastaniti zveri“: otišla si/sitnice sa stola/vraćam u džepove/usisavaju me koferi/razglavljenih vilica/;pod sažvakanom posteljinom/gnezdi se Behemot/dodaje još dva/na svojih devet/neproživljenih života/;“
Knjiga „Zbogom Dilane“ doprijeće do onih čitalaca koji pjesničko iskustvo poimaju kao doticanje bića u prostoru izvan svake poetske agresije, posrijedi je nesvakidašnja poezija, koja ni u kom smislu neće onoga koji joj se uputi uznemiriti, neće zahtijevati rudimentarnu uključenost, već će sa zaobilaznih strana prodirati u dubinu srca, duboko i još dublje.
