„Noćni portir“, Drago Glamuzina, Buybook, 2024.
U ediciji Dnevnik koju uređuje Semezdin Mehmedinović objavljeno je do sada nekoliko iznimno zanimljivih ostvarenja autora recentne postjugoslovenske književnosti. Ono što ovu ediciju odlikuje jeste koncepcijski pažljivo biran okvir koji daje jednu netipičnu dijarističku sliku onoga što je život i rad pisaca i spisateljica našeg jezika u ovom vremenu sada. Dnevnik kao forma, postavljen unutar ove edicije izdavačke kuće Buybook, otključava nam ono što jeste svakodnevica života autorica i autora koji stvaraju danas, te se u njima prelamaju i reflektuju sve one konvulzije vremena i prostora u kojem živimo. Drugačije govoreći, ispisujući svoje dnevnike književnice i književnici nam otvaraju vrata u svoje svakodnevne dileme, unutrašnja trvenja, pitanje estetska knjiga koje pišu, po-etičkih antinomija, ali i svega onoga pred čime se staje kada se pokušava utemeljiti smisao bavljenja i življenja književnosti u aktuelnom trenutku.
Knjiga „Noćni portir“ Drage Glamuzine u najboljem smislu svjedoči svemu onome što jeste suštinska važnost jedne ovakve edicije, budući da nam u se u najživljem smislu unutar ove knjige predočava sve ono što život i literatura jesu u svom neprestanom preplitanju i sudaranju. Glamuzinina knjiga sa druge strane ima i jednu drugačiju notu u odnosu na ostale knjige objavljene unutar ove edicije, budući da autor nastoji u svom pisanju prenebjeći onaj klasični dnevnički obrazac, te u svoje pisanje dodaje prstohvate pripovjedačkog začina. To ne znači da autor u doslovnom smislu želi literarizirati svoje dnevničke zapise, ali na izvjestan način, poigravajući se autopoetičkim intstrumentima, te interliterarnim elementima svojih ranijih pjesničkih i proznih ostvarenja, stvara unutar „Noćnog portira“ jedan književni kontinuitet , te time otvara manevarski prostor za metanarativna propitivanja i poigravanja unutar vlastitog prosedea. To neprestano vraćanje na one opsesivne teme međuljudskih odnosa, razmimoilaženja, njihovih entropičnih sudara, ljubavnih i bračnih krahova, propitivanja seksualnosti i erosa, ali i njihovu nedvojbenu vezu sa smrtnošću i porazima, pokazuje nam onu uvijek kod ovog autora vitalnu potrebu da se pokuša još jednom iznova propitati ono što se naizgled čini već rečenim i provjerenim. Glamuzinino opetovano insistiranje da se smisao ljudskih odnosa, posebice onih ljubavno-emotivnih, iznova pretresa, ma koliko puta sve to ranije bilo učinjeno, ukazuje nam zapravo, sa jedne strane, na onu čovjeku svojstvenu promjenu, ono da ni jednog trenutka nismo isti, da se vremenom naši pogledi unekoliko mijenjaju, da neke stvari doživljavamo sa drugačijih polaznih tačkaka, ali da nas naše temeljne opsesije vuku i određuju ma koliko se mijenjali. Otuda, sa druge strane, i kada pokuša da iskorači u nekom drugačijem pravcu, da se pusti nekim novim okolnosima i zbivanjima, Glamuzina čitaoca iznova vraća na onu svoju dobro poznatu optiku, na onu stazu u kojoj se nekad krajnje pesimistično u svakom odnosu vidi samo njegovo buduće rasturanje. Tako bi se u tematskom smislu, iako Glamuzina uvodi direktnije i neke druge, do sada u svojoj književnosti možda manje osvjetljavane teme, moglo reći da autor „Noćnog portira“ na samom početku nastoji krenuti drugačije, ali ga ona tragička krivica lirskog ili pripovijednog ja, pa u ovom slučaju i dnevničkog ja vodi nužno u onu isti tačku skoba sa sobom i sa osjećajem sveprisutne nelagode koja izvire iz svakog ljudskog odnosa kao takvog.
Pitanje partnerstva, nakon godina samoće i poraza, ponovnog počinjanja života sa nekim, puštanje nekoga u najintimniji prostor egzistencije, koliko god djelovalo kao ponovno vraćanje ljubavi u život, otvara jednu suštinsku nelagodu zbog potrebe prilagođavanja drugom, onom nužnom kompromisnom na koje se mora pristati, sve one autokorekcije koje se moraju izvršiti da bi odnos dobio kakav takav okvir ugodnosti iako su razumljive ipak često dovode do zapitanosti da li time okrnjujemo sebe, svoju autonomnost i osjećaj slobode. Autorovim riječima: “Kad, recimo, odlučuješ hoćeš li živjeti s nekim, ne trebaš razmišljati kako će taj život izgledati za deset godina, nego samo o tome kako izgleda danas. Ali ja nisam siguran ni kako izgleda danas.” Ili još direktnije u sljedećem zapisu: “Možda se na kraju sve pretvori u roman o pokušaju da ponovo budem s nekim. Nakon svega što se dogodilo zadnjih deset godina vrlo sam oprezan i pomalo skeptičan, ali ona je, eto, odnedavno u mojoj sobi. U svakom slučaju ovaj ću put preskakati sve što bi moglo nekoga povrijediti. Ili ću možda ipak morati. Jer… Kad su mi se misli počele zaplitati, okrenuo sam se prema njoj i privio joj se s leđa, a ona je svojom rukom uklonila kosu da me ne škaklja po licu.
”Glamuzina se u “Noćnom portiru” neprestano kreće prostorima tih graničnih situacija, iz onih naizgled svakodnevnih pomijeranja crpi svu snagu svog pisanja. Sukobljenost života u dvoje sa onim stečenim navikama života, posebno života književnika i književnog urednika, sve one noći koje ostavlja u susretu sa knjigama i rukopisima, posebno dojmljivo nam svjedoče jednoj unutrašnjoj drami poimanja sebe i onoga što jeste mogućnost odnosa sa drugima. Kao da književnost u određenom smislu vrši pritisak na sam život, potiskuje ga, uzima od njega mnogo, čime se dolazi u ona stanja koja zahtijevaju jednu bespoštednu iskrenost najprije spram sebe samog, a potom i prema drugom. Ta iskrenost često nije ni najmanje ugodna, autor se u najdoslovnijem smislu unutar svog dnevnika brutalno i bespoštedno ogoljava pred čitaocem, slijedeći time one principe uspostavljene u svojim ranijim knjigama, da svako pisanje na jedan način jeste i svojevrsno socijalno samoubistvo. Odnosno, da u književnosti ne smije biti kalkulacija, jer svaka neiskrenost i proizvoljnost u tekstu se odražavaju kao neuvjerljive i neautentične. U tom smislu, važno je istaći da je Glamuzina veoma minuciozan književnik, koji je u stanju da iz svakog detalja običnosti izvuče maksimalan književni potencijal. Pri tome ne padajući u banalnost pukog saopštavanja ili deskripcije. Vještina sa kojom se ovaj autor kreće po skliskoj ivici stvarnosnog, način na koji postavlja strukture svojih knjiga, svjedoči nam jedno suvereno majstorstvo i umijeće, koje ne bježeći u larpurlartističke zaklone, iz nepratvorenog egzistencijalnog iskustva, dubinski zahvata u neke od najdramatičnijih pitanja života savremenog čovjeka. Otuda, raniji čitaoci njegovih knjiga naći će unutar „Noćnog portira“ obilje poznatih nanosa koje odlikuju njegovu književnost, kako poetske tako i prozne zapise, ali bez obzira na tu činjenicu, na ono shvatanje da književnik uvijek piše onu jednu vječnu knjigu, bez obzira na ta stislak i formalna poigravanja, te često vraćanje nekih poznatih motiva, ovaj književnik ponovo uspijeva magnetično privlačno ispisivati pasaže koji pomijeraju čitaoca, svojim unutrašnjim strujanjima ga vodeći pred različite izazove, zapitanosti i suočavanja. „Volim se poigravati formom i promatrati kako te promjene oblika utječu na ono što se tekstom želi reći, mijenjaju ga, i to radim otkad pišem – pretvaram pjesme u priče i priče u pjesme”, napisaće Drago Glamuzina u svom dnevniku.
Kada je posrijedi atmosfera „Noćnog portira“, kako sam naslov sugeriše, ovo je koncepcijski doslovno noćna knjiga, zapisi koje Glamuzina ulančava u ovoj svojoj proznoj knjizi imaju tu izmještenost noćnog posmatrača, čovjeka knjige koji čita, piše i promišlja u noći, blisko svakom čovjeku koji se bavi pisanjem, ta potreba da se u susret sa književnošću stupi kada prestane sva dnevna buka, kada se suzi vidik i kad iz noćnog počnu izlaziti svi oni nanosi koji se pred dnevnim svjetlom povlače duboko u unutrašnjost bića. Sa druge strane, to noćno putovanje kroz lavirint bilioteke, kroz dijaloge sa drugim autorima i rad na tekstovima, uvijek ima i nešto od onog voajerskog spisateljskog bivanja, tome još doslovičnije svjedoči taj pogled sa prozora, prema Savi, iz kojeg Glamuzina često meditativno izvlači na površinu one preživljene krhotine dana, kako bi ih sada, u noći, kada se sve smiri, iznova proživio. Pitanje noći otvara se već na startu ove knjige, autor osluškuje zvukove koje proizvode ljudi u zgradi u kojoj živi, na osnovu tih pokreta života on misli i piše o tim ljudima, domišlja nepoznatosti iz njihovih bivanja, poigrava se sa mogućim oblicima i već tu ono dnevničko dobija svoje pripovjedačke natruhe. Evo jednog zapisa koji to potvrđuje: “Zasad znam da će to biti umorni zapisi, jer ću ih pisati noću, od tri do šest ujutro, nakon što sam pročitao i napisao sve što sam morao za posao. Tad je i oprez manji, granice propusnije, umoran mozak manje je inhibiran.”
“Noćni porter” je i knjiga susreta sa sobom u vrtlozima književnosti, ogledanjima sebe u drugima, prožimanje sa njima, u tom smislu dojmljivo je Glamuzinino osvrtanje na Isaaca Bashevisa Singera, na uredničko putovanje sa njegovim romanom “Sjene nad Hudsonom”, ali i autorsko blizanstvo, prepoznavanje sebe u onom drugom, u Singerovim jednako opsesivnim raskopavanjima tema ljubavi, preljube, ljubomore ili voljenja više osoba istovremeno. U ono osjećaju da je sve što je neko drugi napisao zapravo i slika nas samih, da smo to i mi mogli napisati jer jednako tako vidimo i osjećamo. „Uglavnom, – napisaće Drago Glamuzina – “Singer je moj brat, koji je umro, kao što kaže Arsen, ali ja čujem njegov glas, on je netko blizak i važan i ponekad se ne mogu tome dovoljno načuditi. Tom bratstvu s nekim tko je živio u drugom vremenu i prostoru. Tome da su iste misli odbijale nam se glavom. Znam – ako imamo na raspolaganju beskrajno vrijeme sve kombinacije će se iscrpiti i svaka će se u nekom trenutku ponoviti. Nema tu ništa mistično, potrebno je samo dovoljno velikih brojeva. Ali eto, ipak se čudim podudaranjima koje pronalazim u Singerovim romanima”.
Pored toga, autor “Noćnog portira” daje nam cijeli jedan presjek stvaralačkog procesa, pušta nas u svoju književnu radionicu, u sve one nesigurnosti i dileme sa kojima se u pisanju suočava, susrećemo se sa svim konvulzijama i rastrzanostima između rokova da se tekst preda i nemogućnosti da se on dovrši na vrijeme, potrebe da se čita ono što nam se ne dopada, iako bismo želili čitati nešto što nam je u datom trenutku bliže i potrebnije. Uz to, dnevnik Drage Glamuzine je i knjiga onih ugodnih sati čitanja, na jednom mjestu autor će zapisati: “Lijepo mi je u ovom romanu”, evocirajući time sve one sate kada sa knjigom putujemo u punoj isprepletenosti, kada se knjiga najdirektnije moguće srasta sa našim životom. Takođe čitalac svjedoči i onim ljutnjama i nezadovoljstvima sobom, sumnjama u svoj rad, greškama koje se u tekstovima, uprkos svemu, pojavljuju, pa ih se za sobom vuče kao teret, kao ono što guši i dovodi pred pitanja smisla bavljenja jednim tako efemernim poslom kao što je književnost. Ipak, doima se da sve to, sa svim svojim negativnim stranama, jeste izabrani put, koji pruža zadovoljstvo, koji nudi mogućnost da se bude i postoji u nekom drugačijem obliku, van puke pojavnosti i društvene rutine. Otuda bi se moglo reći da ovaj dnevnik jeste i jedna posveta spisateljskom zanatu, uz svu spoznaju o kompleksnosti i odricanju koje on sa sobom nosi.Sve navedeno ispisano je sa dubinskom sviješću šta zapravo jeste pisanje, koji su njegovi krajnji dometi i mogućnosti, te kao takvo predstavlja iznimno prijatan čitalački susret sa autorom , jedno vanserijsko putovanje sa ovim književnikom i njegovim djelom. Ono što mi je krajnji utisak bio prilikom čitanja “Noćnog portira” jeste misao da bi se sa ovom knjigom moglo putovati i mnogo duže, odnosno da je svojim obimom suviše kratka uzme li se u obzir koliko ugode prouzrokuje i kada govori o najnelagodnijim temama.
