ARS POETICA
1.
Pred pisanje
dobro je pojesti jabuku
Jabukina svježina
sprečava provale privatnog čemera
i podstrekuje
(dokazano je naučno)
životni elan, optimizam
a njeno biblijsko rumenilo
profiniće ti čulo
za izgnanički miris
ljudske sudbine
Pripališ cigaretu
(istina, možda ne bi trebalo
lovac u zasedi mirisom duvanskim
da se odaje)
Al ipak te povijuše
te omče plavičaste
ti kolobari što sliče trbušnom plesu
te burme od dima
kojima se verava nutrina tvoja sa svetom!
Zirkaš u zidni časovnik
zirkaš u zidni kalendar
setiš se irskog biskupa:
Bog je iz ničeg sazdao svet
23 novembra 4004 godine pre nove ere
u devet sati pre podne!
2.
Pred tobom na stolu su
tipke pisaćeg stroja
poredane u stepenice što vode
u jezičke orgazme
ili do rajskog konopca o kom vise
svilene gaćice Beatričine
Sklapaš oči
kao u zubarskoj stolici
Sebi deliš savete:
Pazi dobro
Svet treba iskosa hvaliti
Ne proslavljaju se stvari kao rođendani
nego kao uspomene
na krvava istorijska zbitija
Pesma je čopor kurjaka a ne litija
I obavezno pucaj u uglić
jer i udarac u stativu
digne na noge gledalište
I ne zapitkuj nikad
čemu nepristrasnost
u svetu sačinjenom od samih navijača
Kao domaćica u rernu
svaki čas virkaš u rečnik
Oh to klijalište munja
O taj krokodil u pet tomova
Taj špil karata sačinjen od samih asova
To leglo basovskih soprana
i sopranskih basova
Taj megafon kojim odvajkada
pesnici opkoljenu suštinu
da se preda
dozivlju.
3.
Prve reči slete na hartiju
u čas kad sve na zemlji
počneš gledati u parovima
Svet biva ogromna plesna dvorana
gde su smrt i rođenje
tek figure u kadrilu
Stvar mužjak oko pojasa ščepao
stvar ženku
i sve pomalo opominje
na sadržaj Nojeva kovčega
Vasiona je velika životinja
s tvojom pisaćom mašinom kao srcem
Vreme mili kao sprovod:
u jednom trenu ruše Troju
a u sledećem se mnozi arheolozi
satiru dokazivanjem
na osnovu iskopina
da je rat zaista bio vođen
Jedno po jedno ljudsko svojstvo s tebe spada
a ono što preostaje
manje je nego da i ne postojiš
I svaka metafora
na obema zemljinim polutkama
uspostavlja dan!
GRAD
l.
Još uvijek, u meni, živa je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko posve se smiješalo.
I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet čitav.
I pamtim: niz bistričku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju:
Ko da je duša, od straha skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
Ne gradom već prajezom ošinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan ko koza
Dok slazim u samoću sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.
POSLJEDNJI POVRATAK
I
Otkad okna našeg doma
Od koraka tvojih nisu zadrhtala.
Od koraka kojim kršim, sat cijeli,
Otpor kuće odmetnute.
Čini mi se – ko da će mi, svakog trena,
Dozvola za pretres biti zatražena.
U majčinoj sobi, patos
Škripuće mi pod nogama, ko da prtim kroz cijelac.
Ovo sobe još nijesu,
Nego, prosto, prostorije.
Još putujem. Još mi duša nije posve
Stigla doma. Samoj sebi, još je prva
Komšinica. Još put prti k svom ognjištu
Sa kojeg je – ko varnica Silvijeva –
Skočila u bijel svijet.
Svoj glas nosam iz odaje u odaju,
Probam kako odjekuje.
Uzvicima kuću vežem ucijelo.
Svojim glasom, kao lasom, krotim prostor
U odsustvu mom podivljo.
I ostat ću na nogama dok suglasje
(izgubljeno? Zatureno?)
Opet sebi ne ishodam. Il dok majka
Ne otvori svoju škrinju nevjestinsku
I mirise kao jato prepelica
Ne ispusti na slobodu.
Kao svagda, vani prvi izlijeće
Miris dunje
Po kome sam, kad bjeh mali,
Nagađao šta bi mogla biti duša.
Taj miris će da mi kaže:
Stigao si.
II
Sjedi više, da te vidim, kaže majka.
Osjećam se čvrst i cijel, čist i zbijen,
Od povratka.
Sjedajući za kuhinjski
Astal, palim cigaretu: nek duvanski
Dim raznese moj dolazak svud po kući.
Ni jednu ne izušćujem. Milostivo puštam da mi
Majčin pogled opet vrati – svojstvo kralja.
Ni jednu ne izušćujem. Neću da je obametam:
Nek se kralja (u izgnanstvu!) njene oči,
Natenane, i do sita, nagledaju.
Zabrinutost u pogledu. Da se počem
Nije kruna, na mom čelu, nakrivila?
Il od duga putovanja – prašina je popanula?
A u stvari, to je pogled što se pita: Koliko me
Preostalo? Koliko me prekrojilo? Il samljelo?
Očima se njenim vidim:
Kao da se kući vraćam nakon duga prosjačenja
Po svijetu. Gdje bjeh vječno željan svega.
Mislim, svega izistinskog. Gdje milion stvari ima,
Al ni jedna nije prava. Gdje se hljebac samo pravi
Da je hljebac.
Očima se njenim vidim:
Guta mesa, što odbježe s njena krila.
Da svijetom bijelijem ćera svoja priviđenja.
Da se hrani utvarama svijeckijem.
Očima se njenim vidim: Guta mesa, skroz sijeda,
Olupina, ali jošter – neodrasla,
Nevidljivim talasima na krilo joj ispljusnuta.
III
Al još ništa ne dotičem.
Puštam nek me sveg prožmari osjećanje –
Ne da gledam, nego da sam gledan, odsvud.
Možda ovaj, lakirni, čvor iz vrata šifonjerskih?
Budno oko zajedničko? Vječno budno?
Taj orijaš jednooki tu je da bi polutmini
Dometnuo trun prisustva očevog.
Ne dotičem, ništa, sve dok ne osjetim
Da su kretnje mojih ruku kao uljem podmazane.
Kao da su, uokolo, u vazduhu,
Svuda dirke nevidljive.
Od tog trena, znam iz svega što dotaknem
Bruj bi mogao da se raspe, bruj bandere telefonske,
Kad je vjetar. Sve bi moglo da zaprede,
Ko bandere koje grlih u djetinjstvu.
Od predanja, tog, mačijeg, neprimjetno
Istope se zasebnine. Odjednom je, sve, izjedna.
Sve, od starog pulovera kog majčina ruka para,
Do zvijezda.
Svud, u meni, i van mene, lakoća je jedna ista.
Koji bridi. Ali slatko. Duši rastu
Šape meke kao mace na topoli. Moja duša
Sve je više – mače što se igra klupkom
Svjetske vune.
KADA JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI
ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće
Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo je i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.
Prazne, i zato teške.
PANJ
Skenderu Kulenoviću
Odmah sam ja bogami viđela da će umrijet
iako su me njegovi drugovi sokolili da neće
znala sam onaj isti minut da mu nema vijeka
a bio mi je lijep
vazda sam zbog toga i zebla pomalo
prolazim s njim ulicom a cure mi ga
sve vako zagledaju izvolte šta ste htjele
pitam ja njih a one se samo osmjehuju
Pa me tu iz komšiluka zovnuli na žalos
tu sa šestog sprata jednoga starog ubila
granata pred toplanom i zove me ona jedna
da idemo na žalos
Ne mogu ja tamo ić kažem joj ne mogu se
ja trošit na to čuvam se za svoju žalos
a eto nije ispuco ni metka nije stigo nikaka
da rečeš grijeha učiniti pogodilo ga u prvoj
akciji i ja sam odmah viđela svoje zlojutro
Ne jauče nit išta samo te vako gleda
a to mi poslije i onaj doktor veli
ti što se deru i jauču ti i ostanu živi
a ovi što šute i gledaju te volikim očima
oni su svoju nafaku potrošili
A taj dan sat pred smrt maličak je ko došo sebi
i tražio ogledalo hoće da se pogleda
joj jesam blijed veli neće me vakog prepoznat
niko od raje u kafiću
A kad je umro šćela sam vriskat
da se čuje do Boga al ko da dobaci dotle
a i taj Bog sve mi se čini da se
sklonio đe se ne čuje vriska samohranica
samo što insan džaba dere grlo
Inače sam za održavanje groba
što da puštim da mu se ne vidi grob iz trave
ja sam čak i za sliku: tu mi leži najdraže
pa nek priča ko hoće i kolko hoće
da je to vlaški običaj
Ona jedna bila davno rastavljena s mužem
a grob mu održava
onoj drugoj čoek bio dobar ko hljeb
a na grobu mu trava do neba
time biva hoće neka svak dobro vidi
kolka je muslimanka
eto je tamo a ja znam svoje ostala sam
bez ikog svoga (ujutru ustanem a kuća
škripi od samštine) i pravo da ti rečem
ja ti više nisam ni muslimanka ni nemuslimanka
ja sam ti sad pogledaj onaj panj onamo
pa ćeš znat odmah ko sam i šta sam
A šta ćeš
ni jedan rat nikad nije
nijednu majku
nasmijao.
ODAVDE SI
Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega
papljanskog, što iz davnina pada.
Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega,
i ne vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u lijet
pahulja, čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, što izgubih, vežu.
Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek
sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje Gospodnje lice bilo je
utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće,
koji marljivo ore
i sije iako znade da će
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.
Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara
već živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si!
POKAŽI SMRČU
Sve za me otvori se.
Nek se oglasi šum Jehovin
Iz vrba, tih tvornica igala od smaragda,
Igala za kompase, što kažu da u Papama svagda
Duša prema djetinjstvu plovi.
Sve za me otvori se.
Čudima svojim uzmi mi sapu.
Pokaži zvijer što sebi šapu
U kljusa uhvaćenu pregrize do zore.
Vjetar u kome, nad gumnom, svjetluca pljeva,
Kao alemi. I Ljuboviđu koja za Crno more
Odnosi zvijezde. Pokaži litice
Sa zogovićevskim borjem na cirkuskome konopcu.
Mrtve uzle
I žive rane.
Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva.
Srce svijeta koje bije u kopcu
I pisku zgrabljene ptice.
Golubljeg jata uzlet
Ko pljesak prepune dvorane.
Vtice graha koje bijahu nalik na vitice
Iz potpisa učiteljeva.
Sve za me otvori se.
Pokaži svece i hulje.
Jastreba što u lijetu
crta crkvene lukove iznad raževa klasja.
Pokaži dijete rasciktano od čije košulje
Trk je pravio naduto jedro ponad zelenog talasja.
Sve za me otvori se.
Neka me, Bože, od mlade i žitke
Svjetlosti žignu stare rane
A zemne stvari neka mi postanu čitke
Kao naslovne strane.
Sve za me otvori se.
Pokaži svaki četinar, vjetrinom iščupan,
Čiji se miris mogao propisivati ko lijek
Od mržnje spram bližnjega.
I jasiku što vrije.
I cvijet što se najjače razmiriše, iz ćupa,
Kada gost-namjernik za našim stolom sjedi.
Pokaži dijete koje je bilo
Središe svjetsko nepokretno. A oko njega
Pučina, čije zeleno, poput jedi,
Valovlje mu je u susret vječno hrlilo.
DOK PRELAZIM U MUMIJU
Dok prelazim u mumiju,
O, dušo, riblje nijema,
Sve više zavidim onijema
Koji stariti umiju.
Njihove su more lake.
Njihove ruke čas grade,
Čas razgrađuju, izvan svake
I kazne i nagrade.
Jer znaju da Sve Davno
Stoput se rodi i minu
I zato – ničeg vodoravnog
U skončavanju njinu
I zato su im duše
Ko kist što crnim tušem
Riše grad dugine boje
A njina starost ko da je
Vajarevo dlijeto koje
Oduzimajući dodaje.
***
Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,
nek sjaj te iz dva lika
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.
A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –
pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica
i sred svjetskog leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda,
sestra je bela rada.
Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:
beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.
Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te,
a zbir svjetova sviju
često, prije nego usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.
No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno
čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
da se u ništa vrnem
kao u kolijevku
bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
bela te rada gleda.
Priredio: Almin Kaplan
