Moj otac je primetio da imam gadan zadah. Zbog toga mi je zakazao predlog kod najboljeg gastroenterologa. Tek kada sam ušla u ordinaciju, shvatila sam da je on, zapravo, psihijatar.
”Ovo mora da je greška, moj otac je primetio da imam grozan zadah i poslao me je kod gastroenterologa”, bila se uznemirila.
”Da li ti svaki put uradiš ono što tvoj otac želi od tebe” upitao ju je psihijatar.
I tako je postala njegov stalni pacijent.
Nesto slično se moglo dogoditi i Jul.
Sjebanoj, neurasteničnoj četrdesetogodišnjoj Jul. Spisateljici sa Balkana. Iz Srbije. U dobrovoljnom egzilu iz sopstvenog života.
Ali – nije.
Jul je tog jutra svu svoju pažnju usmerila na kišu koja je ponovo počinjala da rominja.
Na severu. Na obali Hardanger fjorda. U Kući pisaca, u Olviku.
Odlučila je da ostane sabrana. Da se fokusira. Predahne. Zaustavi u sadašnjosti u kojoj neće razmišljati o sopstvenom životu. Niti o knjizi za koju nikako nije uspevala da pronađe izdavača. O rokovima koje je sama sebi postavila. O nagradama koje nije dobila i koje, bilo je sve izvesnije, neće ni dobiti. O onima koji je kod kuće, koju zapravo tako više nije ni doživljavala, očekuju da im se vrati. I o drugima na koje bi najradije zaboravila da postoje.
Odlučila je prestane da donosi odluke. Da zaboravi sopstvenu profesiju i grad u kojem je rođena − onaj u kojem ju je plavila buka i bes.
Da se ne seća kako se zaljubila u budalu. Nesrećnog. Ludog. Pijanog. Zbog kojeg je plakala danima. Koji je i danas progoni u snovima. Kao i njegova ljubavna pisma u sobi, u kojoj će izdahnuti njena majka.
Plakala je u noći u kojoj je saznala da je mrtav. To je bio grozan san. U njemu nije postojala godina u kojoj se rodila, ni ona u kojoj je naučila da pliva i dobila svoj prvi bicikl; dan kada se prvi put poljubila ni onaj u kojem je izgubila nevinost; kada je doživela svoj prvi napad panike; dani kada je mislila da su svi srećniji od nje, kada je shvatila da nikada neće postati majka i će umreti sama i bolesna.
Jul ni sama zapravo nije bila sigurna zbog čega nije postala jedna od žena ubeđenih da je rađanje najbitnija uloga u njihovom životu i da dete koje su stvorile prevazilazi sve druge živote.
Da li krivicu snose njeni roditelji? Njihovo manipulativno tabuiziranje svega “neprimerenog”, emotivnog, ličnog.
Ili je krivica bila u njoj?
Da li zaista nije bila u stanju da rodi dete ili je njena psiha uspešno da bojkotovala njeno telo?
Poznavala je mnoge koje su deca učinila nesrećnim. I one koje deca nisu učinila srećnijim. Mnoge koji su sopstvenu decu unesrećili. I one kojima je materinstvo bilo trofej, dokaz vrednosti, kredit za bezbedniju starost. Jer, biti roditelj značilo je biti normalan, pripadati, biti koristan. Imati cilj. Svrhu. Voditi tuđ život.
Postati majka značilo je raskrstiti sa starim životom. Konzervisati se u novom, Zaštititi se. Pronaći nove prijatelje koji takođe imaju decu. Pričati s njima o dečijim bolestima, vrtiću, časovima baleta, jezika.
“Postoje veliki umetnici koji imaju decu. Samo što se oni zovu muškarci”, izjavila je Trejsi Emin što je Jul zazvučalo glupo. Seksistički.
Mada, možda je u svemu tome i bilo istine.
Zašto Trejsi Emin nema decu? Marina Abramović? Sofi Kal? priželjkivala je da u svemu tome postoji još nešto.
Da je, poput njih, i ona umetnik, nasuprot građanima ili da će to uspeti da postane.
Ali, sedeći tog letnjeg dana na obali Hardanger fjorda, u malenom studiju u Kući pisaca, Jul nije razmišljala o deci. Niti o rađanju.
Nije razmišljala ni o ljudima s kojima je toga leta delila život. Privilegovanim, zadovoljnim piscima, o kojima su brinule njihove bogate države.
Znajući da nema ničega dobrog u tome da se s spram njih određuje, infantilno je želela da je prihvate. Zato se trudila se da se prilagodi. Da im se umili, pribije, kao životinja.
Mada joj zapravo niko od njih nije bio drag.
Sve vreme se tog, čak i za norveške prilike, preterano kišovitog leta, u društvu ljudi koji su, činilo joj se, odlično razumeli jedni druge, osećala poput grofa Bezuhova koji je bio na samrti u Moskvi.
Kao autsajder.
Delovalo joj je da je njeno oduševljenje u odnosu na njihovo neprimetno, da se osmeh na njenom licu krivi u grč. Da je njen engleski mucav, da nespretno pliva u svakodnevnoj konverzaciji u kojoj su se oni odlično snalazili.
“Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost”, primetila je još davno Isidora Sekulić.
Koliko je u tome ležao razlog njenoj suzdržanosti?
A koliko su njena priroda i način na koji su je vaspitavali bili zaslužni za to?
Smetala joj je površnost kojom su je drugi definisali; to što su je identifikovali sa nacijom i pasošem. Bila je sigurna da joj na čelo lepe: Made in Serbija. Roba sumnjivog porekla.
Nervirali su je jer im je svakodnevica bila satkana iz klišea. Što opet nije značilo da joj se nisu činili primamljiviji od klišea sa kojima je odrastala; uprkos kojima je sazrevala i starila.
Njihove reči, ukus i izbori, kulturne potrebe i navike, sva ta taština malih razlika koju su predano negovali, označavali su klasu kojoj je i ona želela da pripadne. Po nekakvom nepisanom pravilu, svi ti vege–eco-frienly nomadi, nadmeni zbog lažne originalnosti, zaštićeni normama i nacijom, samo su naizgled vodili računa o moralnoj ispravnosti u ponašanju, reciklaži i globalnom zagrevanju. Putovali po zemljama trećeg sveta, živeli od nacionalnih grantova, obožavali životinje, second-hand garderobu, starinske pisaće mašine, retro dizajn, svoje blogove, naloge na instagramu, ajfone i Ejpl laptopove.
Ponekad zaista nije znala šta joj teže padalo: agresivni sunarodnici koji su zabadali nos u tuđa posla ili ovi, na sigurnoj distanci udaljeni stranci, koji su je ostavljali na miru, što joj je, uz olakšanje, donosilo i osećaj bezvrednosti.
Iz svega toga se moglo zaključiti da Jul nikada nije zadovoljna. Da ne ceni vreme koje joj je darovano. Da stalno pronalazi izgovore kako je razapeta između dva sveta i da nikome nije u stanju da pripadne.
Zato je valjda i bila sjebana, neurastenična žena.
Četrdesetogodišnja spisateljica na privremenom radu u inostranstvu.
U egzilu.
U Srbiji, kao i na Severu.