Ti si napravio autoputeve od mojih ruku. Koža je sada živo poluostrvo na čijem obodu cvetaju tropski žbunovi. Jedno ostrvo je videlo smrt. I videlo je rođenje u snu dečaka. On je čuo muziku koja ga je nagnala da iščupa kristal iz peska. Među dečakovim prstima sada plivaju kitovi i Rumijeva poezija. Ostrvo je znalo da svaki život počinje isto kao što se i završava. U obliku jednog jedinog geometrijskog tela. Ti si napravio autoputeve od mojih ruku. I na mojim laktovima sada su nacrtani krugovi. Ostrvo je predosetilo kako Sunčeva svetlost sagoreva prašinu pred sobom radi tih krugova. Kako so zapušava dečakove nozdrve poput zagnojene žlezde. Kako je njegov život dokaz. Ostrvo zna da si ti od mojih ruku napravio autoputeve. I da smrt kuca sa obe strane morskog odraza. S jedne strane je tihi pijanista, s druge strane ruke od kojih nisi napravio autoputeve i čuvar groblja na ciklama biciklu.
Želim crnu noć sa tamnoljubičastim zvezdama. Želim dah polumrtvih ljudi koje sam izdao. Želim da izronim iz vode i da ne osećam olakšanje. Ti si od mojih ruku napravio autoputeve. One su sada putokaz maleficima. I zvezdama koje su pale iz svog sazvežđa u plod jabuka. Želim da me sopstveno meso prihvati dok ga na silu pripisujem svojoj telesnosti. Da pod beonjačom napipam svoj prostor u ovoj pravolinijskoj galaksiji. Ostrvo je posvedočilo da je dečak došao da umre. I da otvori oči jer je mleko ponovo dovoljno hladno, a ovsene pahuljice se rastvaraju brzo pod njegovim zubima. Ovde će noć uvek biti bezlična. I tamnoljubičaste zvezde će ostati zarobljene među semenkama jabuka. Ali ti si od mojih ruku napravio autoputeve. Tim rukama je dečak pronašao kristal na obali i možda. Možda nisam uzalud mrtav.