Dragoljub Stanković, „Pohvala slabosti“, Partizanska knjiga, Kikinda, 2021.
Nova pjesnička zbirka Dragoljuba Stankovića naslova „Pohvala slabosti“ prepuna je vrhunskih dometa ali i određenih padova u svojoj izvedbi. Podijeljena je u pet ciklusa od kojih prvi, „Moderna vremena“, započinje iznimnom posvetom Milošu Crnjanskome i školskim primjerom ironijske parafraze, intertekstualnosti i dijaloga s tradicijom; pjesmom „Sumatra 2015“. Stankovićeva verzija donosi letargičan prikaz kolektiva koji je pod teretom ratova devedesetih i kao da u sebi nosi ono bodlerovsko seciranje društva, kakvo je veliki pjesnik prikazao u pjesmi „Čitatelju“, uvodnoj u zbirci „Cvjetovi zla“. I doista, čitav prvi ciklus Stankovićeve zbirke pisan je u glasu kolektivnoga „mi“, pri čemu se mogu iščitati šizofrene situacije i začarani krugovi u kojima se nalazi čovjek na ovim prostorima; prvenstveno čovjek koji iščekuje nešto nasilno što bi pomoglo prilikom njegova samopotvrđivanja. Jer, jasno je; nasilje i sva „slava“ koja dolazi s njim jedina je svrha postojanja, postojim samo kroz negiranje drugoga i drugačijega:
Mržnja je znak prepoznavanja
branimo čistotu rase
rastemo u gnevu
kujemo osvetu za promašen život. (…)
Tihe smo komšije
dok ne jave na vestima
naša pristojnost je pornografija
osmeh mrak („Pesma masovnog ubice“).
Potrebu za čišćenjem savjesti, a isto tako i nemogućnošću okajanja grijeha i pronalaska spasenja donose stihovi (neimenovane pjesme) Ne, ništa nas neće spasiti, čiji motivi provedeni kroz razorne stihove, zajedno s već navedenima, mogu prizvati i poetiku Darka Cvijetića. Međutim, ostatak ciklusa (koji je zapravo kratak, svega pet pjesama) predstavlja nam se kao nedovoljno maštovit prikaz opsjednutosti životom na i s društvenim mrežama, s hrpom općih mjesta bez prave poetske slikovitosti koju donose ostale pjesme, tek s trudom da pojedini stih zaživi kao svojevrsni punch line.
Duh već spomenutoga Miloša Crnjanskoga nastavit će lebdjeti i ostatkom zbirke u vidu citatnosti i referenca, a ostali ciklusi zabilježit će pomak od slike kolektivnoga prema intimnosti lirskog subjekta, kao kontrast vlastite osobe i paranoidnog, okrutnoga svijeta. Lirski subjekt je pri tom zagledan u sebe pri traženju spokoja, a pogledamo li zbirku u cjelini, može se zaključiti da je čitava koncipirana na svojevrsnom kontrastu i inverziji; u pojedinim pjesmama subjekt nastupa gotovo asketski u suprotnosti s ovim pokoljenjem koje umire u lažnom blještavilu, jer ako postoji pakao/u njemu sve blešti/nepodnošljivo škripi/i zaudara. U kolektivnoj letargiji, ludilu kvazijunaštva, samoobmanjivanju – nije li bolje spas pronaći u zaboravu, veličini malenih, tražiti utočište na marginama, među izbačenima iz svih konvencija? Bolno iskustvo postojanja lirski subjekt prihvaća bez gorčine pronalazeći pri tom utjehu u stanju izopćenosti, potvrđujući svoju drukčijost pohvalama negativno određenim pojmovima, primjerice mraku, gladi, slabosti, bolesti, neznanju, zaboravu… Nabrojeni pojmovi, karakteristično obrađeni u zadnjem ciklusu „Pohvale“, predstavljaju sve ono što običan (malo)građanin svim svojim bićem izbjegava, a putem navedenih lauda lirski subjekt svjedoči bijeg od raznih fikcija i predstavlja alternativu koja u izgnanstvu i odmaku od uvriježenosti može sačuvati duh i zdrav razum. Primjetna je određena filozofičnost koja će se javiti u navedenom ciklusu (i ne samo u njemu), dok s druge strane pojedine pjesme nose u sebi gotovo pa psalmički ton, i valjda nećemo pogriješiti ako kažemo i čak ton religiozne inkantacije, gdje se slavi pobjeda duha nad materijalnim i tjelesnim. Iako se autor nigdje ne poziva ni na kakav otvoreni religiozni pojam ili motiv, mogu se pronaći apologije trpljenju i pronalasku mudrosti u bolovanju i blizini smrti, kao i prihvaćanju vlastite nakaznosti nakon čega se može gmizati slobodnije. Uostalom, jedna je od pjesama iz ciklusa „Kad skinem masku“ posvećena Č. Veljačiću, a potpisnik je ovih redova, ne znajući uopće o kome bi mogla biti riječ, brzim izviđanjem po Googleu otkrio da se radi o Čedomilu Veljačiću, jednom o najznačajnijih predstavnika hrvatskoga budizma u drugoj polovici 20. st. te legendi i pioniru jugoslavenskog akademskog izučavanja istočnih filozofija, kako kaže hr. Wikipedia. Navedena pjesma završava stihovima: Zrelost je otpasti sa grane/zamirisati/istruliti/ne biti ničiji.
Ipak, u takvim trenucima, pjesniku se (doduše rijetko, ali ipak) dogodi da otkliže u jeftino moraliziranje. Primjerice, pjesma „Pohvala praznini“, stilski izgrađena na kuli paradoksa, završit će u zamoru materijala, u pukom nabrajanju koje je izmučeno kakofonim ritmom proizvedenim lomljenjem sintagmatskih granica, koji se i češće pojavljuje u zbirci – iako valja napomenuti da način ritmičke izvedbe ovih stihova zavređuje posebnu i detaljnu analizu – dok će „pouke za čestit život“ koje pronalazimo u stihovima rezultirati ponekad banalnom zen-lirikom i jeftinim moraliziranjem; ili primjerice stihovi: Kad gladan sam radujem se/jer ću jesti/kad sam sit klonem/nemam čemu da se nadam. („Pohvala gladi“). Srećom, takvih je slučajeva, kako je navedeno, malo, dok je jedan od vrhunaca zbirke upravo naslovna pjesma koja svojim završnim stihovima može potvrditi taj propovjednički (smijemo li tako reći?) aspekt Stankovićeve poezije i čak starozavjetni mudrosni ton:
Ljubite svoju krhkost
u mislima i na delu
nežnost je primenjena osetljivost
jedina forma
dostojna čoveka
a saosećajnost najviša
vrlina.
Možemo se složiti s bilješkom Vladimira Arsenića, urednika ovoga izdanja, koji kaže da Stankovićeva poezija daje glas nemoj većini i da stoji nasuprot jakima i nasilnima. Zbirka je ovo koja pristupom jeziku donosi osvježenje, predstavlja se kao otklon od manire, pri čemu autor nastupa i angažirano ne dopuštajući da taj angažman pretpostavi samoj poeziji. Tražeći uvjerljiv jezični izraz i sklad između toga izraza i motivskih cjelina, autoru se možda ponegdje i dogodi da skrene u stranputicu, no u konačnici možemo reći da se radi o uspjelom i značajnom pjesničkom ostvarenju.
