Jana Radičević, „zona neutralnog pritiska“, Partizanska knjiga, Kikinda, 2022.
Nova, druga po redu, zbirka crnogorske pjesnikinje Jane Radičević kao da se nastavlja na mjestu gdje je stala prethodna. Naime, prvi njen uradak kombinirao je naglašeniji eksperimentalni pristup i smireniji, narativni ton u završnim pjesmama, koji se pretače i u njenu novu knjižicu. Završetak prethodne zbirke donosi slike djetinjstva u pastoralnom okruženju s dominantnim ulogama bake i djeda, a „zona neutralnog pritiska“ podastire nam se kao poema u kojoj se evociraju te iste slike odrastanja i obiteljskog života uz rijeku Plavnicu. Jezično je ova zbirka/poema odmaknuta od eksperimenata na planu forme i izraza prethodne, naglašeno narativna te uz glavni motiv vode, nijansirana refleksijama o identitetu, obiteljskom nasljeđu, međuljudskim odnosima, položaju žene…
Upravo je navedeni doživljaj vode lajtmotiv čitave zbirke; kao rijeka, jezero, kiša koja proizvodi bujice i poplavu. Baš ta voda, njeni nanosi, kao da donosi valove uspomena koji zapljuskuju biće lirskog subjekta, uspomena koje su prikazane u liku djeda (gotovo kao očinske figure) i njegovih priča i učenja, te doživljaja flore i faune navedenoga kraja koje su jednako i ugodni i prijeteći. U tim „filmskim“ izmjenama miješaju se slike vlastitoga mutnog sjećanja i priča odraslih. Pri tom je evidentno da nije riječ o nekakvom nostalgičnom bacanju pogleda unatrag u bolju i sigurniju prošlost, već subjekt traži sebe, vlastiti identitet, u dubinama te „vode uspomena“, vode koja će na simboličnoj ravni biti ona koja pročišćava: uranjam/u sebe/i druge// ponirem/u sebe/i druge// izvirem/iz sebe/i drugih. Primjetne su dvije perspektive iznošenja događaja, zapažanja i emocija; poput svojevrsnog dijaloga lirskog subjekta sa samim sobom, ali i kao dijaloga starije i mlađe „ja“, svojevrsna rasprava između prošlosti i sadašnjosti. Isto tako, nije nemoguće te sekvence razumjeti i kao razasuti ljubavni dijalog. Narativan povratak u scene djetinjstva prikazuje plavljenje rijeke Plavnice, rušenje i građenje vlastitih domova koje rezultira osjećajem nelagode, nestalnosti i nesigurnosti. Prikazivanje se oslanja na intimnost vlastitog mikro svijeta, osobne geografije prostora i vremena te se na simboličkoj razini jasno ocrtava formiranje protagonistice. Upravo ta nestalnost doma i nemogućnost pronalaska sigurnosti i zauzimanja mjesta rezultirat će građenjem kuće od jezika (tu sam rasla ja/no ja nijesam pošla sjevernije već na zapad/i svoju kuću ne gradim od crvenih opeka/već na tvojim riječima). Neće biti slučajno što nam se čini da ovakav pristup i poigravanje s motivima Janu Radičević dovodi uz bok generacijski bliskim autoricama poput Monike Herceg, Marije Dejanović, Milice Špadijer pa možda čak i Radmile Petrović. Možda je to nešto što nakon čitanja prve autoričine zbirke ne bismo očekivali; dakle, isticanje intimističkih preokupacija kombiniranima s društvenom kritikom patrijarhata i seciranjem malograđanskih sredina (u nekim mjestima krave same idu na ispašu/i vraćaju se kući/ne zato što nema ko da bdi nad njima/u nekim su selima krave slobodnije od žena). Tu je i osjećaj svojevrsnog obračuna sa samom sobom, potrebe da se sva zapažanja, sumnje i provjeravanja iznesu na čistac i iz dubine na površinu, jer kaže na jednom mjestu: i nijesam ja sve ovo pisala jer je tačno tako/već/ako bi riječi pale u vodu/sve bi najzad isplivalo na površinu.
S druge strane, posebna je pozornost posvećena vizualnom aspektu teksta, koji potpomaže dojmu sveukupne poeme a i priziva neka od tekstualnih rješenja prethodne knjige; naime brojne su „pauze“ između dijelova poeme, zatim prazne stranice, stranice sa samo jednim stihom te stranice sa gusto raspoređenim zarezima koji upravo vizualno evociraju padanje kiše, opasnost od poplave, možda i strah od iste. Poema se na neki način ne završava, ostaje otvorenom, ostaje „u moranju“ da se još toga izreče, otkrije, prepozna. Pitanje identiteta nikad nije razrješeno, zar ne?
U svakom slučaju, pjesnikinjin odmak od „napetog“ jezika kojim nas je razmazila u prvoj zbirci rezultirao je emotivnim, jezično smirenijim, promatranjem vlastitog odraza u vodi prošlosti, konvencionalnijim pristupom iznošenju i obradi, ali svejedno time ne umanjujući pjesničku moć Jane Radičević.