Marija Dejanović, „Dobrota razdvaja dan i noć“, Sandorf, Zagreb, 2021.
Bolno ispovjedni stihovi Tamo gdje sam rođena/bila sam tad i nikad više/Tamo gdje sam odrasla bila sam od početka/djevojčica čudnog naglaska/Ovu moju nedoumicu riješio je odlazak u inozemstvo/Tamo naši naglasci uglavnom zvuče isto, koji se javljaju u uvodnoj pjesmi/ciklusu „Putovnica“ nove zbirke mlade pjesnikinje Marije Dejanović, jasno naznačuju jednu od njenih tematskih okosnica. Riječ je o trećoj zbirci pjesnikinje koja se već pokazala (a novim naslovom to i potvrdila) kao jedan od najzanimljivijih regionalnih poetskih glasova. Nalazimo se pred uratkom naglašeno otvorenijega i komunikativnijeg tona nego li je to njen prvijenac „Etika kruha i konja“, u kojem se u autobiografskom i narativnom tonu govori o odnosu prostora i identiteta, o odlascima i dolascima, pitanju porijekla i okretanju prošlosti i traženju odgovora u rekapitulaciji sadašnjeg i prošlih trenutaka.
Slike sjećanja, postignute jednostavnim i nepretencioznim jezikom, evociraju prijelomne, formativne trenutke onih koji su bezdomni, onih koji su u životu izmijenili previše stanova a nisu imali doma. Sama pjesnikinja rođena je u Prijedoru 1992. godine (gradu čiju je gorku ratnu sudbinu 90ih za širu javnost ponovno svojim djelima „osvijestio“ književnik Darko Cvijetić, inače jedan od recenzenata ove zbirke), a nakon toga su uslijedlila formiranja u Sisku i Zagrebu, dok trenutno živi u Grčkoj. Pjesme govore o vrstama egzila, traženju sebe, ali u njima kao da se postavlja pitanje koliko je prisilno izgnanstvo povećalo želju za nomadizmom i može li se, nakon svega, biti i živjeti ikako drugačije. Naposljetku, koliko se i kako možemo potvrditi sami u sebi na temelju iskustava različitosti i što sve te Itake za nas znače. Riječ je o osobnim dojmovima koji su zapravo univerzalni za sve koji su prisilni nomadi. Stihovi su gotovo pa dnevnički intonirani, spoj intimnoga i objektivnoga zapažanja svijeta i prirode oko nas, s jasno naglašenom kompozicijskom logikom. Primjerice, spomenuta „Putovnica“ uvodi nas u zbirku, u čijim se stihovima očituje subjektova svijest o nepripadanju, osjećaju praznine u obitelji (slika oca), traženje identiteta i eventualno pronalaženje istoga u novim životnim okolnostima – uz fine primjese kritike potrošačkoga društva u nekontroliranom naletu turizma; zatim se subjekt samoanalizira, tražeći kako biti samodostatan i samostalan – pjesma „Za mene, koja je odlučila ostati tamo“ u kojoj se razračunava sa sobom, vlastitim izborima i podvojenošću, mogućnostima, odlukama – sve do zaključne „Island“. Navedena pjesma doima se kao svojevrsni završni čin, gdje je Island ona mistična ultima thule, bijela arkadija, koja bi pomogla u bijegu od svih i svega (možda čak i od sebe) jer nudi bjelinu, nudi sterilnost svega; misli, osjećaja, međuljudskih odnosa: Island/Nakana da se postane hladna/Da imama samo sterilne misli/i izgovaram samo jednostavne rečenice/da se nasučem na kamen morske soli…/Voljela bih vječnu zimu/da je dvorište moje sobe/njezino carstvo/i da legnem na njene jastuke…
Ne samo za tu pjesmu, bogatstvo pjesničkih slika karakteristično je za čitavu zbirku. Redovito se javljaju duže narativne pjesme u kojima je subjekt slobodan u svom razotkrivanju, a motivsko-tematske cjeline u tekstovima međusobno se nadovezuju jedne na drugu i grade svojevrsnu razlomljenu poemu. Središte zbirke je, kako je već spomenuto, u stvarnosti i intimizmu za razliku od prethodnih autoričinih knjiga; poezija je to sastavljena od slika koje bilježi vanjsko i unutarnje oko; pjesme koje opisuju doživljene i viđene prizore, zapisuju unutarnje vihore, preokupacije i htijenja, ne ustručavajući se razgolititi i samosecirati: plač na lošu pjesmu čini da se osjećam slabom, vješto pri tom izbjegavajući patetiku ili banalnost. Novo životno okruženje u kojem se protagonistica ovih pjesama nalazi omogućuje da se prepoznaju sličnosti i razlike podnebljȃ u kojima se obitava, ljudske karakteristike i odnosi u kojima se želi pronaći upravo ta dobrota iz naslova zbirke, kao i bogatstvo u različitosti. Čak i izmještenost u drugi jezik ne mora nužno rezultirati alijenacijom, izdvojenošću i jeftinim domotužjem, nego se i ta situacija pretvara u malu osobnu pobjedu („Na putu do trgovine“). Vrijedi spomenuti i pjesme u kojima se to (metafizičko) „dobro“ pronalazi i u odnosu s voljenom osobom, pa se može govoriti i o stihovima ljubavne tematike, gdje se navedeni motivi miješaju s elementima odnosa između dvoje zaljubljenih.
Drugi tematski sloj koji se pojavljuje u tekstovima bio bi sadržan u stihovima koji prikazuju jedinstvo lirskoga subjekta sa životinjskim svijetom. Možda bi se i ti stihovi mogli iščitati kao svojevrsni odlazak, eskapizam; tj. kao uspostavljanje reda povratkom u prirodu i jedinstvo s njom; ujedno, povezuju ove stihove s atmosferom prethodnih autoričinih zbirki. S druge strane, fokus je na simbolici životinjskoga svijeta, nerijetko nježnim ili pak nadrealističkim slikama spajanja vegetativnoga i životinjskoga i njihovu razgraničenost s ljudskim: Priroda je jednostavna-/-glazba se pojavi u dodiru šupljih kostiju/ptice i vjetra/i rasprši se//ili uskrsne k suncu u obliku mjehura/iz otvorenih usta ribe//(…) Ljudi su dio prirode koji prirodi prkosi/Kažemo: dva su svijeta/zakompliciramo glazbu i nestajanje. Nasuprot toj kompliciranosti i ljudskoga prkosa prirodi stoji lirski subjekt, kojemu je cilj upravo suprotan – diviti se pčeli i diviti se ribi, pronaći mističnu harmoniju u simbolici, načinu života i nazivima životinja („Aubade“, „Ovalna“); harmoniju u povezanosti sa zemljom, muljem i mirisom biljnoga korijenja, tražiti povijest ljudskoga roda u samom korijenu povijesti zemlje. Samom tom semantičkom igrom navedenih motiva, cjelokupna zbirka dobiva potpunu zaokruženost s prethodno nabrojenim motivima putovanja i izdvojenosti, stavljajući pred čitatelja hvalevrijedan rukopis kojim se autorica svrstava u sam vrh trenutne pjesničke produkcije.
